Filmske mutacije

Slobodna tijela Josephine Decker: Madeline u teatru od sirovog željeza

Dragan Rubeša

Decker je kreirala novu vrstu emotivno direktnog filma koji istražuje granice kontrole. Filma koji pokazuje kako u eri u kojoj je identitet postao moneta za potkusurivanje, jedna cortazarovski orijentirana priča može združiti naizgled nespojive snage empatije i reprezentacije



U osvrtu na genijalnu predstavu Mile Čuljak »Down, by Law«, čija se jarmuschovska igra riječi referira na izazov autoričina majčinstva kroz iskustvo donošenja na svijet djeteta s Downovim sindromom, Nataša Govedić navodi da je »hendikepiranost ljudskog tijela duboko upisana u dramsko iskustvo postojanja, jer biti čovjek znači imati svijest koja kroz tijelo stalno uči o lucidnosti bolesti«.


U tom diskursu može se promatrati i najnoviji film Josephine Decker »Madeline’s Madeline« čija se svjetska premijera dogodila u sklopu berlinskog Foruma. Jer, kao što je »Down, by Law« definitivni vrhunac ovogodišnje riječke kazališne sezone, tako je i »Madeline’s Madeline« neprijeporni vrhunac ovogodišnje američke nezavisne produkcije. Zato je prava šteta da su ga programeri naših (ljetnih) filmskih festivala drsko ignorirali. Iako se greška može još uvijek ispraviti u festivalskoj sezoni jesen/zima.


Genijalna spisateljica, filmska redateljica i performerica Josephine Decker prometnula se u trenutno najzanimljiviju figuru na newyorškim filmskim marginama, koju obitavaju autori poput Teda Fendta, Elize Hittman i Hollisa Framptona. Zato bi bilo puno intrigantnije da je kao grad partner ovogodišnjeg Motovuna odabran New York, a ne Berlin i njegova već posustala autorska škola. Tako smo u recentnim izdanjima Foruma već vidjeli Deckerine prethodne komade »Butter on the Latch« i »Thou Wast Mild and Lovely«. Zato je »Madeline’s Madeline« kojeg jedan kritičar smatra »najodvažnijim američkim filmom 21. stoljeća«, ultimativni vrhunac njene nevjerojatne filmske karijere. Jer, koliko god se njegove reakcije naizgled doimale predimenzionirano, one nisu daleko od istine. Deckerin krajnje atipični spoj eksperimentanog filma i amerindie mainstreama bliskog Greti Gerwig, ima u sebi nešto posve neodoljivo.


Filmska afazija 




»Emocije koje proživljavaš nisu tvoje. One su tuđe. Ti nisi mačka. Ti si u mački«. Tim riječima započinje Deckerin odvažni komad. Riječ je o krajnje ekstatičnom, fragmentiranom i na trenutke dezorijentirajućem iskustvu koje od samog početka definira vlastite termine, da bi potom kreirao filmsku afaziju koja dopušta autorici da prekroji granice između priča koje pričamo i ljudi kojima ih pričamo. Riječ je o filmu koji prati proces vlastita nastanka. Zasljepljujućoj dvorani sa zrcalima u kojima se reflektira autoričin prosede, sve dok svaka točka priče ne postane njegov komentar. No prije svega, riječ je o filmu o jednoj samohranoj majci (glumi je naša voljena Miranda July), njenoj 17-godišnjoj kćeri Madeline (začudna debitantica Helena Howard koju ćemo kad tad vidjeti u nekom od novih nastavaka X-Man franšize) i njenoj nedefiniranoj duševnoj bolesti koja ih spaja.


Na početku filma, Madeline je netom napustila psihijatrijsku ustanovu u kojoj se liječila, dok njena nespremna majka očajnički pokušava suočiti se s njenom situacijom. Iako će njeno majčinstvo erodirati u paranoju kad god bi Madeline odbijala jesti ili opsesivno prati ruke tekućinom za dezinfekciju. Zato će majčina bespomoćnost samo pojačati njihovu distanciranost. Zato će Madeline upisati tečaj glume u jednoj od onih brojnih družina kojima je ispremrežen Greenwich Village. Riječ je o Pig Iron Theatreu poznatom po ogromnim životinjskim maskama u kojem vas uče da imitirate kornjaču, uđete u tijelo mačke i uprizorite vlastite snove, s time da će Madeline oživjeti noćnu moru u kojoj je spržila majku parnim glačalom. No kako taj neobični kazališni projekt napreduje, tako on sve više postaje Madelinein show.


Granice kontrole 


Zato je taj isti proces nastao kao evidentni produkt autoričinih vježbi baziranih na krajnje slobodnoj formi, iako se nijedna scena ne doima improvizirano, bilo da promatramo Madeline kako ulazi u očev podrum natrpan pornografskim materijalom ili je slijedimo na vrtnu zabavu u Brooklyn, kojom ona paradira s uznemirujućim osjećajem ponosa. Na isti način, Decker nas niti u jednom trenutku ne prisiljava na odabir između priče i njenih metatekstualnih sjena. Tamo gdje Čuljak bespoštedno dijeli s publikom svoje najintimnije detalje, poništavajući granice između zdravog (slobodnog) i bolesnog tijela, Decker ne samo da preispituje koliko je ispravno otkriti drugima tuđu priču, već se pita i koliko je to moguće. Te dvojbe kulminirat će u klimaktičnoj sekvenci čiji imaginarij puno duguje Lynchu.


»You don’t know myself. I am being myself«, kaže Madeline. Zato je Decker kreirala novu vrstu emotivno direktnog filma koji istražuje granice kontrole. Filma koji pokazuje kako u eri u kojoj je identitet postao moneta za potkusurivanje, jedna cortazarovski orijentirana priča može združiti naizgled nespojive snage empatije i reprezentacije. Filma u kojem te iste snage mogu u isti mah funkcionirati i kao prozor i kao zrcalo. »Ti si iščašena«, reći će Madeline jedna prijateljica. Ipak, kreativni procesi u filmu postaju krajnje empirijska kategorija. Jer, Madeline je jednom zgodom kornjača, a drugom mačka, iako je teško uvrdtiti da li ona samo glumi ulogu Madeline. Zato autoričin komad, čvrst i sirov poput željeza koji se krije u nazivu njena teatra, u isti mah otkriva terapeutsku i potencijalno destuktivnu snagu performansa, ali i to što se događa kad se poigravate vlastitim ulogama i identitetima. Da li doista trebamo definirati što to znači »duševna bolest« i što se krije iza »buntovnosti« jedne tinejdžerke? Da li kreativnost može egzistirati bez destrukcije? Poput same Madeline, tako i odgovori na ta pitanja ostaju vječno obavijeni dostatnom dozom ambigviteta.