Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov

Šaptačica pčelama: U Art kino stigao dokumentarni film “Medena zemlja”

Dragan Rubeša

Foto Screenshot

Foto Screenshot

Mikrosvijet sjevernomakedonske doline više se oslanja na igranofilmske improvizacije cinema veritea nego na klasične narative etno doksa



RIJEKA – Nakon Alice Rohrwacher (»Čuda«), Semiha Kaplanoglua (»Med«) i Markusa Imhofa (»Više od meda«), ali i Tiaga Hespanhe (»Campo«), čiji nam akter koji živi na rubu portugalske vojne baze Alcochete poručuje da će matice i radilice jednoga dana zamijeniti pčele roboti za rat spremne, koje će umjesto peluda rasipati bojne otrove, ovaj medeni niz nastavlja autorski tandem Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov s »Medenom zemljom«.


Nanovo smo se zatekli u zoni pčelarstva. No za razliku od energične Angelice iz »Čuda« (glumi je autoričina sestra Alba Rohrwacher), Hatidže živi s bolesnom majkom u krhkoj izolaciji sjevernomakedonske zabiti.


Njene su geste u isti mah intimne i humane. Kao da pčele prepoznaju njen nježni dodir. Ona s njima priča i pjeva im pjesme. Njen je univerzum puno bliži meditativnim edenskim krajolicima Kaplanoglua.


Minimalizam i neorealizam




Dok se Kaplanogluov medar penjao na najviše grane stabala e da bi na njima pronašao najkvalitetniji med, medarica Hatidže penje se na strmu liticu, vadeći saća iz stijene. Potom ih stavlja u vreću i prenosi u pukotinu svoje ruševne kuće. Tegle s vrhunskim organskim medom odnijet će na skopsku tržnicu, da bi zarađenim novcem kupila banane i boju za kosu, jer »svi žele dobro izgledati«.


I kad smo već pomislili da će Hatidža biti još jedna (medarska) varijanta usamljenog Libanonca Semaana iz »Sela jednog čovjeka«, njenu monotonu svakodnevnicu u kojoj odvaja pola meda za sebe, a pola za pčele, naglo prekida dolazak turskog stočara Huseina i njegove brojne nomadske obitelji, koja će se doseliti u njeno susjedstvo. Početak filma blizak Kaplanogluovu i El Habreovu meditativnom minimalizmu ustupa mjesto neorealizmu bliskom iranskim ruralnim (doku)dramama. A tišinu filmskog kadra zamjenjuje buka.


I dok Hatidže u pčelama vidi »partnere«, Husein će u njima nanjušiti brzu zaradu, te ga ona počinje uvoditi u tajne pčelarstva. No dok je ona šaptačica pčelama, on se prema njima odnosi nehajno i nervozno, kao i prema svojoj teladi i kravama koje počinju umirati. Njegov teritorij doslovno je zamišljen kao »zemlja meda i mlijeka«. Prostor koji mu je potreban da bi nahranio obitelj i vlastiti ego. Hatidže je prirodni sklad, a Husein prirodni kaos i nered. Hatidže je harmonija ekosustava, a Husein njegova eksploatacija i destrukcija. Iako on možda nije loš u duši, ali se s prirodom ophodi surovo.


Pčelarska idila


Hatidžina pčelarska idila nastavit će se tek nakon što Husein utrpa svoju obitelj u kamp-kućicu i krene u nepoznato. Od bivšeg susjeda ostat će joj tek DIY antena nalik tušu kojom hvata na tranzistoru još jedan song Joea Cockera prepun šumova (šifra: »You Are So Beautiful«), a koji priču udaljuje od njene dokumentarne urgentnosti i približava je fiktivnoj konstrukciji, kad nit koja vezuje inscenirano i realno postaje sve tanja. Jer, mikrosvijet sjevernomakedonske doline koji sondiraju Kotevska i Stefanov, više se oslanja na igranofilmske improvizacije cinema veritea nego na klasične narative punokrvnog etno doksa s Flahertyjevim pečatom.