Filmske mutacije

Orgije sa 72 hurije: Selafistička vizija raja Merzaka Allouachea

Dragan Rubeša



Da živimo u nekoj normalnijoj sekularnoj zemlji, protekli praznici na našoj »dalekovidnici« ne bi bili tako vulgarno predozirani vjerskim sadržajima. Ne bi bilo svih tih egzodusa, duhovnih izazova, urbi et orbi, quo vadisa, samsona i dalila, biblija, torinskih platna, apostola mira i agapea. Jer da HRT drži do sebe, bio bi joj dovoljan jedan jedini »prigodni« film – »Djeca s planine Napf« švicarske redateljice Alice Schmid – i sve bi to ispalo puno efektnije i dostojanstvenije, iako je bio uguran na njene programske margine. »Popio bih jedan Red Bull i sve bih prepustio Bogu«, kaže jedan od autoričinih malih aktera.


On ne razmišlja o raju, jer on u raju živi. To nije monokromni raj kakva promatraju Powell & Pressburger u »Pitanju života i smrti«, u kojem će ljubav na nebeskom sudu ipak nadjačati smrt. To je prirodni raj sa svojim kravicama, štalicama, zelenim pašnjacima i crkvama u kojima se ne propovijeda histerija.


O raju razmišlja i genijalni francuski sineast alžirskih korijena Merzak Allouache u doksu »Istraživanje raja« (Tahqiq fel djenna). U tom iznimnom filmu, mlada alžirska novinarka Nedžma i njen kolega Mustafa pokušavaju slojevito i detaljno analizirati internetske tirade selafističkih propovjednika koje oni koriste u regrutiranju mladih Alžiraca u džihadističke redove, igrajući na njihovo neznanje i gluposti. Kao početna točka poslužila im je internetska snimka koju pokazuju svojim sugovornicima – političkim aktivistima, umjetnicima i naivnoj mladeži. Izdašna potpora za financiranje tih vjerskih portala dolazi iz prebogate Saudijske Arabije, čiji su vođe svjesni da je internet postao najsnažnije oružje za širenje i instrumentalizaciju njihovih pervertiranih ideja. Na tim portalima, propovjedniku su dovoljne tri minute da razori živote milijunima svojih sljedbenika. Dotična snimka s Nedžmina laptopa, pokazuje militantnog šeika koji obećava svojim sljedbenicima da ih u raju čekaju 72 hurije (djevice). »Njihova su lica nježna, bez Nivee i vazelina, pudera i šminke«, kaže.


Porno islamizam




No bivši selafist koji je na vrijeme progledao i pobjegao iz selafističkog raja, kaže da ta ista poruka emanira seksualne frustracije muslimana. Zato vehabije prakticiraju »teologiju smrti«, koristeći raj kao »dogmatsku viziju kojom oni pokušavaju legitimizirati smrt«. A veliki alžirski pisac Kamel Daud u svojim refleksijama ide korak dalje, promatrajući tu snimku u isti mah tragičnom i komičnom. Prema mišljenju Dauda, riječ je o tipičnoj manifestaciji »porno islamizma« i »teokratskog populizma«. »Ako me u raju doista čekaju 72 djevice, hoću li tamo naći svoju ženu?« ironično se pita Daud. Zato pisac u tim propovjedima otkriva mačo pornografski koncept religije u kojem nema mjesta za žene. S druge strane, možda bi taj isti raj za njih mogao biti neka vrsta slobode, jer ih pored toliko djevica (hurija) muškarci neće tlačiti i fizički zlostavljati. Zato monoteizam negira žene. »Jedino nas kultura može spasiti. Iako možemo samo zamisliti sve frustracije homo islamicusa koji želi napisati knjigu o botanici, kartografiji, demografiji i kontradikcijama raja«, zaključuje Daud.


No kad u razgovoru s voditeljem TV emisije osluškujemo riječi islamističkog lidera o gej brakovima, kao da slušamo islamističku verziju Ilčića. Zato prema riječima Fethija Gharesa, člana Alžirske komunističke partije (PAGS), diskurs opravdava tiraniju, iako propovjednik u svojim obraćanjima vjernim sljedbenicima nikad ne spominje vlastito bogatstvo i izobilje u kojem živi. »Zašto propovjednici opravdavaju terorizam? Zato što je moralna tradicija odvojena od vjere. Čista vjerska pornografija«, kaže. No Nedžma pokušava doći u kontakt s militantnim šeikom i kreće u turbulentni Timimoun, iako će se vratiti u Alžir neobavljena posla, izuzev razgovora s ponešto liberalnijim lokalnim klerikom, koji joj kazuje da »najprije trebamo doživjeti raj na zemlji, jer mudri i prosvijetljeni ljudi pronalaze ljepotu zemaljskog života«. O istoj temi pokušala je popričati sa ženama koje je susrela na lokalnoj tržnici Timimouna, ali nijedna od njih nije bila spremna na razgovor. Muškarci su bili ponešto otvoreniji, iako njihove reakcije emaniraju onaj isti spoj tragedije i komedije na koji se referira Daud (»Što ako u raj uđe neudata žena?« upitat će Nedžma svog sugovornika. »Tamo će je bog vjenčati za neoženjena muškarca«, odgovara joj on).


Islam je biznis 


Za feminističku aktivistkinju Aouichu Bekhti, koja za sebe kaže da »nije članica nijedne političke stranke, ali ima politički projekt«, religija je postala profitabilna roba na vjerskom tržištu (»Islam je postao biznis«). No Nedžma je pokušala snimiti i reakcije učenika jedne alžirske srednje škole, kako bi otkrila što oni misle o svim tim rajskim orgijama s hurijama koje ne koriste Niveu da bi održale mladoliki izgled, ali joj Ministarstvo obrazovanja to nije dopustilo. Umjesto toga, ona će u najdirljivijoj sceni filma odvesti majku na lokaciju obilježenu pločom na kojoj su islamistički teroristi 1993. ubili njena muža. Danas se na tom istom mjestu nalazi parkiralište. Ta ista scena možda najiskrenije motivira njene grčevite pokušaje da dođe do konkretnih odgovora.


Zato se Nedžmin film doima poput savršene estetske i etičke antiteze videima u kojima se selafistički propovjednici obraćaju svojim sljedbenicima. Možda ona nije dobila sve odgovore koje je tražila. Možda njena istraga nije okončana onako kako je ona željela. No zato ju je suradnik barem utješio ironičnim one-linerom: »Što ako su vehabije pogrešno tumačili koncept raja? Što ako u njemu nema 72 hurije, već jedna hurija koja ima 72 godine?«