Razgovor

Milena Dravić i dalje beskrajno zaljubljena u Pulu: ‘Ovdje sam postala glumica’

Zoran Angeleski

Foto D. Marušić / PIXSELL

Foto D. Marušić / PIXSELL

Uvijek se u ovom gradu osjećam divno jer su ljudi divni; vole umjetnost, vole film i muziku i sve što se prati u toj predivnoj Areni



Glumica Milena Dravić, najveća zvijezda jugoslavenske kinematografije s iznimno bogatom gotovo 60-godišnjom filmskom, kazališnom i televizijskom glumačkom karijerom, bila je najuglednija gošća jubilarnog 65. Pulskog filmskog festivala, pod čijim je okriljem u SKUC-u otvorena izložba fotografija, a u kinu Valli predstavljena monografija ove velike umjetnice.


– Toga nema nigdje osim u Puli! Zaista Pulu obožavam. Volim vas sve, stvarno, rekla je tom prigodom slavna 77-godišnja glumica, koja se prilikom otvaranja izložbe jedva probijala mimo fotografa i obožavatelja svih generacija. »Moja je sudbina vezana za Pulu i uvijek se u ovom gradu osjećam divno jer su ljudi divni; vole umjetnost, vole film i muziku i sve što se prati u toj predivnoj Areni«, kazala je u uvodu našeg razgovora u hotelu Histria. Žena je to sa stavom: izišla je na ulice kad se protestiralo protiv Miloševića, ali i nakon ubojstva Zorana Đinđića, dok mnoge njene kolege nisu. 


Alfred Hitchcock osobno ju je pozvao na jednu večeru i poklonio posebnu fotografiju s njegovim crtežom. Nakon projekcije u Cannesu (za film »Specijalni tretman« Gorana Paskaljevića i Dušana Kovačevića dobila je Zlatnu palmu 1980.), osobno su joj prišli i čestitali Jack Nicholson te John Lennon i Yoko Ono.




Vaš pokojni kolega Ljubiša Samardžić svojedobno nam je rekao u intervjuu da on nije osjećao kameru, ali da je kamera osjećala njega. Kakav je bio Vaš odnos s filmskom kamerom?


– Znate što, kamera vam je partner i to vrlo važan partner. Ja sam kroz dobre snimatelje naučila… sad, ne znam jesam li naučila, ali sam ipak bila dobro upućena u te stvari. Tu su Aleksandar Petković, Pega Popović i, pogotovo, Tomislav Pinter u filmovima »Rondo«, »Bitka na Neretvi« i »Sutjeska«. Taj kontakt s kamerom, i ako ste u totalu a scena ima više glumaca, to osjetiti… a kamera je daleko od vas. To je, naprosto, bio osjećaj u meni. I kad se gledao materijal u tom dalekom totalu, ja sam se vidjela, vidjelo se to što radim. To je neka velika sreća, da se posjeduje taj osjećaj u kontaktu s kamerom. Ali, znate, nisam se time opterećivala.


Prekobrojna 


Otkrio Vas je redatelj František Čap. Tada niste imali glumačkog iskustva?


– Ne, otkrio me u baletnoj školi. U baletu sam od svoje četvrte godine. Prema tome, moj je umjetnički staž ogroman (smijeh). Čap je češki redatelj koji je došao živjeti u Sloveniju i njemu se dopao scenarij Vladimira Paskaljevića (oca redatelja Gorana Paskaljevića) za film »Vrata ostaju otvorena« koji je, nakon velike ture ratnih filmova, došao 1959. sa suvremenom temom. Odlučili su ga raditi s glumcima iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Mi nismo bili svjesni što se s filmom desilo dok nismo došli na festival u Pulu. Doživjeli smo takve ovacije da je to bilo nestvarno. Publika nas je nosila na rukama, skidala je s nas odjeću, kao da su u pitanju najveće rock grupe. E, to smo doživjeli s tim filmom. Ja sam odmah dobila novu ponudu, što je bilo važno da ne nestanem. Sofija Soja Jovanović, do danas jedini ženski redatelj s cijelog prostora bivše zemlje, koja je radila božanstvene filmove (»Pop Ćira i pop Spira«, »Orlovi rano lete«) pozvala me za film »Diližansa snova« 1960. I tako je krenulo, film za filmom.


Pula je mjesto gdje ste doživjeli ključnu prekretnicu, odnosno streloviti uspon u karijeri 1962. nakon Zlatne arene za glavnu ulogu u filmu Branka Bauera »Prekobrojna«.


– U Puli sam postala glumica! Pogotovo što sam za taj film dobila Zlatnu arenu, i to kao najmlađa dobitnica do danas.


Dojmljivo je da je taj film i danas aktualan i svjež.


– Znate što, ja sam očajna. Kad je počela digitalizacija filmova pojedinih autora u Jugoslavenskoj kinoteci, čula sam da je kopija »Prekobrojne« loša. Pitala sam kako je to moguće i može li se nešto učiniti. Prije svega, to je Branko Bauer, veliki hrvatski redatelj. Taj čovjek napravio je divne filmove, i ne čujem da se o njemu puno govori.


Prepametan je možda?


– Prepametan je. Bio je gospodin čovjek i fantastično je radio. I znao je raditi s mladim ljudima. Božanstven. Red bi bio da ta »Prekobrojna« ima dobru kopiju. To je jedan period koji mi ne možemo preskočiti i kazati : »Ne, to nije bilo«. Pa bilo je!


Ne samo to, nego taj film govori o odnosu selo-grad, o emancipaciji žena…


– Točno. I to je redateljski urađeno jako moderno. I zato to stoji.


Onaj kraj.


– Sve. On ne može smetati, ne može biti demode, znate.


To je moj život 


Kandidirali ste se i za ulogu u filmu »Cesta duga godinu dana«.


– Da, ali i Boris Dvornik i ja smo tada bili klinci za te uloge i onda se Guiseppe de Santis zahvalio. Ja sam išla s ocem u Zagreb na probno snimanje. Bili smo premladi, ali su ostali negdje naši portreti i kad su birali glumce za »Prekobrojnu«, izabrali su mene.


Gledao sam Vas ovih dana na Klasik TV-u, u filmu »Hasanaginica«, s Reljom Bašićem.


– On je tu bio odličan, fantastičan. Uopće, to je dobar film Miće Popovića, velikog slikara koji je snimio četiri-pet jako dobrih filmova.


Nije lako ekranizirati usmenu narodnu baladu?


– Naravno, to je jako teško. Čuvena je to pjesma, Goethe joj je davao iskrene komplimente.


Vi ste i bez glume bili vrlo filmični. Recimo i u »Bitki na Neretvi« s kratkom kosom. Bio Vas je pun ekran.


– Kratka kosa je bila kad je ona dobila tifus, a počela je s dugom kosom; šalim se. Imala sam sreću raditi u dobrim kolektivima, raditi s dobrim redateljima, dobivati dobre uloge. U međuvremenu je krenula moja kazališna, a i televizijska karijera. Kad se sve to sumira i skupi, dosta sam radila, nisam bila svjesna ni jednog trenutka koliko je toga bilo. Zaista sam predano radila. Taj je posao meni život! Stjecajem okolnosti sada ne mogu puno raditi, vrlo malo, a ako bog da, možda i još nešto uradim. Voljela bih.


Za jednu karijeru brojke su impresivne – ne samo 93 igrana filma, od čega 50 glavnih uloga, nego 158 djela zajedno s TV filmovima, serijama i kratkim filmovima. Koliko je, pak, gluma u kazalištu bila draža ili zahtjevnija od filmske? Kazališna karijera počela Vam je 1972. u Ateljeu 212 ulogom u predstavi Bore Ćosića »Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji«. Pred kamerama se mogu scene ponavljati, a u kazalištu sve se odigrava jednom.



Foto D. Marušić / PIXSELL


Foto D. Marušić / PIXSELL



– To je za mene bio veliki izazov. Stjecajem okolnosti, kako sam bila u baletnoj školi, preko baleta sam imala već to osvajanje prostora na sceni. To je za mene bila škola koja mi je pomogla u kazališnoj karijeri. Iako brojčano s ne toliko uloga kao u filmu, ali i u kazalištu sam radila sa sjajnim redateljima i imala jako dobre uloge. Važno je to bilo i zbog razdoblja velikih pauza, kad se nisu snimali filmovi. Ja tu stanku nisam osjetila upravo radeći u kazalištu i na televiziji.


Dragan je i sada tu 


Možda Vas je netko, ako je gledao samo televizijski opus 1970-ih i 1980-ih, mogao stereotipno doživjeti kao glumicu komedije, a u filmu glumicom partizanskih filmova. No, kad se sagleda cijeli Vaš opus, partizanskih je bilo tri-četiri. Vi zapravo imate uloge u ozbiljnim, kritičkim filmovima crnog vala, u »Jutru« i »Devojci« Puriše Đorđevića, pa u filmovima Dušana Makavejeva »Čovjek nije tica« i »W. R. – Misterije organizma«, a zbog kojih nakon američke premijere, kao feministica, završavate tih ranih 70-ih na naslovnici New York Timesa.


– Točno, bile su naslovnice. To se sada može vidjeti u Jugoslavenskoj kinoteci gdje sam predala sve nagrade i materijale, moje i mog pokojnog supruga Dragana Nikolića. To je jedan divan prostor, i ako budete u Beogradu, ako imate prilike, dođite to pogledati.


Kakav je Vaš suprug bio kritičar? Prošlo je dvije godine i četiri mjeseca od njegova odlaska.


– U svakom slučaju, ako ste od njega tražili savjet, on vam ga je rekao, i to točno. To je vrlo važno. Tako je on i od mene tražio. Bukvalno mi je bio zahvalan što sam ga natjerala jer nije htio glumiti u »Ko to tamo peva« Dušana Kovačevića.


Stvarno? Redatelj Slobodan Šijan mi je u svojedobnom intervjuu rekao da mu na tom debitantskom ostvarenju, za tog svega 17-dnevnog snimanja, nitko od glumačkih veličina nije vjerovao, osim Pavla Vujisića. Pa Dragan Nikolić je tu odličan, kad pjevanjem osvaja Nedu Arnerić.


– On je tu fenomenalan. Poslije je, naravno, bio sretan što je igrao. Ja sam jedina za to zahvalna. Sve je oduke, inače, sam donosio. Bio je velik glumac, velik čovjek, velik dobrotvor. Prolazi treća godina, već ljudi pričaju o prošlosti, a za mene je i sada tu, s nama!


Pratila Vas je i etiketa »Titove miljenice i režimske glumice«. Je li to cijena slave i sujete pojedinih kolega?


– To je, prije svega, koještarija! Kakva Titova miljenica? Igrala sam u »Bitki na Neretvi« i u »Sutjesci«.


Da, ali i u filmovima crnog vala, koji su, poput »Jutra« Puriše Đorđevića, rušili tabue i dovodili u pitanje ideologiju režima.


– To su paušalne i nesuvisle izjave. Istina je da je Jovanka Broz u časopisu Bazar, u anketi, izdvojila seriju »Obraz uz obraz« Zdravka Šotre, legendarnu show seriju. Ulice su bile puste kad se prikazivala. A sada ne žele prikazati niti jednu epizodu, a spominju 60. godišnjicu televizije.


To je tužno jer se ljudi stide svoje povijesti koja je, u biti, bila bogata, a takva negira današnju sadašnjost.


– Naravno, naravno. Poslije otprilike tri godine rada na toj sjajnoj seriji, ugrožena nam je bila filmska karijera, plašili smo se da nećemo moći više snimati filmove. I nas dvoje, Dragan i ja, morali smo donijeti odluku da, nažalost, nakon enormnog uspjeha, moramo raditi i druge poslove, i kazališne i filmske. »Obraz uz obraz« oduzimao je ogromno vrijeme, moralo se puno vježbati, raditi. To je bio velik posao, užasno težak. Ali dobro da je i to snimljeno, 23 jednosatne epizode.


Pratite li danas ovu našu političku, umjetničku stvarnost, koja je u najmanju ruku dezorijentirana? Kao da je razdoblje svega i ničega.


– Pratim koliko mogu, jer Draganovo, a onda i moje bolovanje traje, evo, skoro četiri godine. Nisam mogla pratiti. Radila sam posao do prije dvije godine. Zbog Dragana sam morala prekinuti… Nešto sam čak i snimala prije mjesec i pol dana. To je projekt u kojem sam već bila. Redatelj Milan Karadžić je kategorički inzistirao po mom povratku iz bolnice da moram nastaviti; natjerao me, utrpao u auto. Hvala mu na tome, prosto dobiješ malo elana i želje. Jer sve je to za mene bio težak period. Pratim događanja u kulturi Srbije, ne mogu sve. Tu ima puno stvari za koje nema potrebe da se događaju. Da li će se talentirani i dobri ljudi izboriti za kvalitetu? Bitka je velika. Potpuna je konfuzija. A bila bi velika šteta. Ima talentiranih ljudi.


Čini se da je ovdje sada pakao za talente?


– E, to je. Izgleda da to ne odgovara nikome, ne znam.


O tremi 


Ali zato ste sada u Puli, na otvaranju izložbe fotografija »Milena«, dobili potvrdu običnih ljudi.


– To je za mene bio događaj i nešto nestvarno. Toliko divno, toliko emocija, toliko pozitivne energije. Svakom tko je prišao vidjelo se u očima toliko ljubavi. Bez ijedne neugodnosti. Bilo je predivno.


Koje ste pulske plaže posjećivali u zlatno doba 70-ih i 80-ih?


– Išli smo na Zlatne stijene i Verudelu.


Ali najviše šarma bilo je u hotelu Rivijera?


– Tu smo se svi skupljali, na toj fantastičnoj terasi. Što je danas s tim hotelom?


Vlasnici hotela Histria najavili su restauriranje hotela Rivijera u art-hotel.


– Pa to bi bilo lijepo. Lokacija je dobra, u blizini Arene. Divan je hotel. Ako to naprave, napravit će pravu stvar.


Radili ste i sa suprugom dosta?


– Da, u »Ulozi moje porodice u svjetskoj revoluciji« Bore Ćosića, u režiji Bate Čengića. Radili smo i u filmu »Horoskop« Bore Draškovića.


Pa u »Povratku otpisanih«.


– Da, ali ja sam tu imala malu ulogu. Tu su on, Voja i ostali momci.


U intervjuu mi je, ima tome, Relja Bašić priznao da je bio veliki tremaš, posebno uoči kazališnih premijera.


– Pa dobro, i ja sam, i Dragan je bio. To je strašno. I uoči premijera, a i nakon dosta izvedbi.


Što je poanta te treme?


– Ne znam. Mi kažemo: »Odakle dolaziš? Odakle? Što hoćeš od mene?« Joj, strašno. Ali dobro, kad se pregrmi prvih nekoliko minuta, onda poslije krene sve. Ne vidi se trema, publika ne može to vidjeti. To samo mi znamo.