Dragan Rubeša

Lijepa naša u škarama: Suptilne metode hrvatske cenzure

Dragan Rubeša

HTV je cenzorske metode majstorski usavršio. Zato odbija dati zeleno svjetlo doksima poput »Srbenke« i »Gazde«, kao što je bunkerirala i serijal o NDH iza kojeg stoje Hrvoje Klasić i Miljenko Bukovčan, dok se ljigavi serijali poput »Zločina komunizma u Hrvatskoj« repriziraju do iznemoglosti

Cenzura danas koristi različite metode. Ona može biti direktna. Zabraniti film ili izrezati neku inkriminiranu scenu. Može biti i suptilna. To je ona perfidna metoda koju sustavno koristi HTV. To dokazuje i najrecentniji slučaj »Sluškinjine priče«. Dok je HBO prikazivao njenu prvu sezonu u udarnom terminu, HTV ju je ugurao u vampirske ponoćne sate.Njena režimska vrhuška očito je u njenim likovima prepoznala sve naše prosvjednice koje su u identičnim prepozatljivim odorama marširale Markovim trgom, protestirajući protiv hrvatskog obiteljaškog i katotalibanskog terora.

Povrh svega, HTV je reagirao na njen hajp poput uspavane ljepotice. Jer, već njena iduća sezona bila je inferiornija od prethodne, kad je postalo evidentno da je distopija izgubila oštricu i počela se prišivati na sve što ima nekakav angažirani prizvuk. A početkom rujna Margaret Atwood predstavila je i novi nastavak njena istoimenog literalnog predloška »The Testaments«, na čiji TV transfer nećemo dugo čekati.


Zmajev pečat


No HTV je takve cenzorske metode i zabrane već majstorski usavršio. Zato sustavno odbija dati zeleno svjetlo doksima poput »Srbenke« i »Gazde«, kao što je bunkerirala i serijal o NDH iza kojeg stoje Hrvoje Klasić i Miljenko Bukovčan, dok se ljigavi serijali poput »Zločina komunizma u Hrvatskoj« repriziraju do iznemoglosti. Ružna naša može u takvim metodama stati rame uz rame s Iranom i njegovim najvećim neprijateljem SAD-om. Maske su u SAD-u pale ovih dana s »Jokerom«, kad su obitelji žrtava koje su 2012. ubijene u kinodvorani tijekom projekcije »Viteza tame« u gradiću Aurora u Coloradu (ubojica je bio maskiran u glavnog filmskog negativca), pokazale odbojnost prema foršpanu »Jokera«, iako prava adresa na koju bi se trebali obratiti nije studio Warner Bros., već Bijela kuća. Kao što i skidanje maske Jokera uoči ulaska u tu istu dvoranu, neće zaustaviti val nasilja u SAD-u i fetišizam vatrenog oružja.


Ni bjelosvjetski festivali nisu pošteđeni sličnih suptilnih cenzorskih metoda. Tako je na ovogodišnjem Berlinaleu u manje od jedne sekunde izbačen iz konkurencije najnoviji komad Zhanga Yimoua »Jedna sekunda« (»Yi miao zhong«), ambijentiran u doba kineske kulturne revolucije, iako je već bio uvršten u festivalski katalog. Navodno se kineskim vlastima nije svidio način na koji autor uranja u bespuća kineske zbiljnosti. Pod njihovim pritiskom reagirao je i Bundestag čije je sjedište locirano tek nekoliko kilometara od Berlinale Palasta, a kojem očito nije stalo do narušavanja dobrih ekonomskih odnosa s Kinom. Iako Yimou kao perjanica legendarne Pete generacije kineskog filma nikad nije imao većih problema s kineskim vlastima, »Jedna sekunda« i dalje ostaje nevidljiva.




No neki izvori tvrde da je Yimouv komad ipak dobio famozni »zmajev pečat« koji stavlja kineski propagandni ured svakom filmu koji dolazi na njihovu evaluaciju. Nije dakle presudio njegov politički diskurs kojeg je ured smatrao »prihvatljivim«, već »tehnički problemi« kopije. Ali taj isti ured bio je proteklog ljeta iznimno aktivan, jer mu se nije svidio naziv kineskog blockbustera »Posljednja želja« u produkciji prodornih Huayi Brothers studija, čiji je originalni mandarinski naziv bio »Velika želja«. No cenzuri je zasmetao taj famozni »weida« (»veliki«) rezerviran za najveće partijske dužnosnike, jer se ta »velika« želja u filmu promatra u seksualnom kontekstu. Na isti način je u posljednjem trenu povučen ratni ep »Osam stotina« koji je trebao otvoriti Šangajski filmski festival, jer je cenzore zasmetalo da se dio kineskih vojnika koji su se borili protiv japanskog neprijatelja, nakon rata preselio na Tajvan.


Narko Teheran


Jer, između onog kineskog »weida« i cenzorskih metoda HTV-a nema previše razlika. Kao što i suptilne metode hrvatske cenzure imaju puno dodirnih točaka s onom iranskom. Iako naši autori još uvijek ne provode usamljene dane u kućnom pritvoru, na koji je već osuđen veliki Džafar Panahi, a odnedavna i Muhamed Rasulof, čiji je izvrsni komad »Pošteni čovjek« koji denuncira korupciju iranskog društva, »doveo u pitanje sigurnost Islamske republike«. No najnoviji komad Saida Rustaija »Šest i pol milijuna« kojem se svjetska premijera dogodila na venecijanskoj Mostri, bio je vruća akvizicija na sajmu filmova u sklopu teheranskog Fajr Film Festivala. Iako iza njegove distribucije stoji kompanija Iranian Independents, poslovično vezana za promociju i izvoz svih onih iranskih filmova koji žuljaju islamske vlasti, a čije kopije u pravilu stižu na Zapad skrivene u kolačima. No Rustaijev komad prometnuo se u iranski megahit, što samo dokazuje da iranski film koji barata »kontroverznim« temama ne mora uvijek biti osuđen na uplitanje cenzure.


Naziv filma odnosi se na alarmantne podatke o broju ovisnika u slamovima Teherana, koji su po konzumaciji cracka i heroina čak nadmašili one iz Baltimorea (šifra: »Žica«). Zato ćemo već na samom početku filma ugledati agenta iz odjela za narkotike (glumi ga Pajman Madi kojeg se sjećamo iz Farhadijeva »Nader i Simin se rastaju«) u raciji u kojoj džankiji u panici bježe iz cijevi u kojima su trunuli. Njihova znojna tijela okončat će zbijena na muškom katu zatvora. Mađu njima je i nekoliko muškobanjastih zatvorenica koje odbijaju skinuti donje rublje, te bivaju prebačene na gornji ženski kat. U paklu muškog odjela okončat će i kralj droge kojeg je policija uhvatila dok se brčkao u bazenu luksuznog teheranskog penthousea. No, ako »zakon« nije u stanju zaustaviti tsunami ovisnosti, možda je društvo ono kojem je potrebna prilagodba.