Film u bolnici

Let iznad vrapčanskog gnijezda: Prisjećamo se najvažnije filmske tribine ove godine

Dragan Rubeša

Možda najneobičnija filmska tribina ostaje ona pod nazivom »Psihijatrija i film«, koja se već osam godina sustavno održava na adresi Klinike za psihijatriju Vrapče u suradnji s Hrvatskim društvom filmskih kritičara



Nijedno nezavisno (art) kino koje drži do sebe, ne može programski biti fokusirano isključivo na filmske projekcije. Zato su tu filmske tribine koje pokušavaju zadovoljiti različite filmofilske interese, one radikalne i one vezane za školski uzrast, poput Škole u kinu koju organizira riječko Art-kino. No njegovu bla-bla godinu 2018. pamtit ćemo prvenstveno po sjajnoj tribini posvećenoj praškoj školi na kojoj su se te večeri okupili njeni ključni akteri – Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Goran Paskaljević i Srđan Karanović – uz projekciju Grlićeva kratkometražnog dragulja »Mi iz Praga« snimljenog u njegovoj praškoj studentskoj sobi, u kojoj smo te iste autore koji su tada pohađali FAMU upoznali u ponešto mlađem izdanju, sa Zafranovićem čiji je look prizivao Godarda, crne Wayfarer naočale uključene.


Šteta što je tribina bila strogo fokusirana na šezdesete, dok je posve zanemarena dekada koja se na njih nadovezala, s Kusturicom i njegovim snimateljem Vilkom Filačem koji su tada bili u rasponu snage. Filmska 2018. u mreži hrvatskih nezavisnih kina i klubova pamti i neke druge sjajne tribine, poput filmskih večeri u Močvari iza kojih stoji agilna Višnja Vukašinović, te gostovanja Jonathana Rosenbauma u zagrebačkom MM centru gdje je taj etablirani filmolog održao predavanje o Jarmuschovu filmu »Dead Man«, iza kojeg stoji agilna Tanja Vrvilo.


Ipak, možda najneobičnija filmska tribina ostaje ona pod nazivom »Psihijatrija i film«, koja se već osam godina sustavno održava na adresi Klinike za psihijatriju Vrapče u suradnji s Hrvatskim društvom filmskih kritičara. Do sada ih je održano više od četrdeset. Iako su one u prvom redu namijenjenje specijalizantima, izdvajamo onu održanu nakon projekcije filma »Don Juan de Marco«, kad se jedan od njenih sudionika smješten u zadnjem redu ustao, predstavio imenom i prezimenom, i rekao da se u bolnici liječi još od 1989. godine te prije izricanja svog stava o prikazanom filmu jasno i razgovjetno iznio svoju dijagnozu.


Analitičko rasuđivanje 




Tek tada je tribina postigla svoju svrhu, onu da se i pacijenti motiviraju ne samo na kritičko i analitičko rasuđivanje o filmu, već i na otvoreno progovaranje o sebi i svojoj dijagnozi bez ikakvih tabua i ograda. Prva tribina dogodila se u veljači 2010., kad je prikazan Formanov razvikani komad »Let iznad kukavičjeg gnijezda«, kojem je Vrapče prirodni habitat. Odabir možda baš i nije bio originalan, ali je itekako logičan. Glavni gost bio je glasoviti psihijatar i sveučilišni profesor Norman Sartorius, uz neizostavnog dr. Eduarda Klaina, koji je već postao zaštitni znak tih tribina i otkako se one održavaju valjda nije propustio nijednu.


Tribine je inicirao ravnatelj klinike Robert Jukić nadahnut podatkom da su u istoj još tridesetih godina 20. stoljeća, u suradnji sa Školom narodnog zdravlja u Zagrebu, prikazivani edukativni filmovi, te je počeo razmišljati o mogućnosti korištenja sedme umjetnosti u psihoedukativne i terapijske svrhe, pa čak i iz njih učiti. Suočen sa sviješću da pogrešni dojmovi o duševnim bolesnicima i njihovu liječenju štete psihijatriji. Tijekom minulih pet godina na tribinama su prikazani i antologijski filmovi poput Fassbinderova »Zašto je poludio gospodin R?«, »Stanara« Romana Polanskog, Hitchcockova »Psiha« i Bunuelova »On«. A autor teksta koji čitate pobjegao je u Vrapče od euforije adventa na tribinu posvećenu ovisnošću o kocki, na kojoj je uz neizostavnog dr. Vukića sudjelovao i adiktolog prof. dr.sc. Zoran Zoričić, koji se između ostalog bavi i liječenjem ovisnika o mobitelu i internetu.


Zato ima neke proklete simbolike da smo vozeći se prema Vrapču na tribinu o kocki uočili da je u svakoj trećoj zgradi smješten automat klub, dok nas je s jumbo plakata mamila estradna zvijezda u odjeći Lare Croft da se uključimo u zlatnu groznicu lanca automat klubova. Tribini je prethodila projekcija filma »Moćni Mahowny« u režiji Richarda Kwietniowskog.


Gdje su pacijenti 


Jer kocka je davno izgubila glamur blještavih kazina iz rane Bondove ere i više nije tako sexy, već je bliža univerzumu dvojice luzera iz Seidlova komada »Import Export« koji izvoze polovne poker automate u Ukrajinu. Ni kazino u Atlantic Cityju u koji ulazi Mahowny nije nimalo glamurozan, već nekako ofucan i otužan. Kao što i sâm redatelj filma hazardira u svojoj kockarskoj igri – može li jedan takav depresivni, represivni i adenoidni jadnik držati cijeli film na svojim leđima. Može, ako je to Phillip Seymour Hoffman koji je toliko iskren prema vlastitoj ovisnosti o kocki, da nas je skoro natjerao da zaboravimo da je to bolest.


Iako je i sam postao u stvarnom životu žrtva ovisnosti. No ni njegova zaručnica nije ništa manje opsesivno kompulzivna od njega, iako ona ostaje njegov jackpot na kraju duge. Ipak, najpotentniji dio tribine bila je Zoričićeva lucidna i poticajna analiza filma i Mahownyjeva lika iz stručnog (medicinskog) aspekta, kad svaki filmski kritičar mora pokleknuti, a u koju su se uključili i sami specijalizanti. Zato se već na sam spomen tribine, reakcije javnosti najčešće svode na rečenice u stilu – »Sudjeluju li na njoj i pacijenti?«. Iako se njihovo spominjanje prečesto mistificira. To nije nimalo neobično, jer gledatelji često formiraju vlastite predodžbe i (pogrešne) stavove o psihijatriji kroz filmove. Zato budimo malo ironični i poručimo im – da, na tribini ponekad sudjeluju i pacijenti. Dovlače ih u dvoranu u luđačkim košuljama i s maskom Jacka Nicholsona.