Recentni opus Pawela Pawlikowskog sveden je na opsesivni obračun s (poljskim) komunizmom. Nakon »Ide«, identičnu crno-bijelu fotografiju rabi i u »Hladnom ratu«, čiji se fini uvodni etno kadrovi doimaju poput mokrog sna svih onih kojima je nacionalna baština jedini kulturni raison d'etre, koliko god je njihova uloga strogo dekorativna.

Njegov glavni junak je etnomuzikolog i dirigent folklornog ansambla koji u četrdesetima obilazi poljska sela da bi magnetofonom zabliježio njihove napjeve. Potom ćemo ga ugledati na otvaranju muzičke škole u prostorijama napuštenog dvorca, u kojem komunističke vlasti glazbeno educiraju problematičnu mladež. Među njima je i djevojka Zula, koju je »otac zamijenio za majku pa ga je ubila da bi mu pokazala razliku«. Ona postaje članica njegova zbora i njegova ljubavnica. On joj predlaže da tijekom berlinske turneje pobjegnu na Zapad.

Umjetnici u egzilu 

On će završiti u Parizu, nastupajući u jazz klubovima Montmartrea, oženjen francuskom pjesnikinjom. Ona ostaje u Poljskoj. Životi će im se nanovo ukrstiti u pedesetima u Jugoslaviji, gdje je nastupao njen zbor u sklopu socijalističke turneje, koja obuhvaća i Split, sveden na estetiziranu retro razglednicu. Tada ćemo saznati i to da se u tim »teškim« vremenima moglo iz Zagreba slobodno putovati u Pariz.

Kasnije će se oni nanovo susresti na njegovoj pariškoj adresi, kad zakuha njegova poljska krv. No njihov povratak u Poljsku okončat će njegovim »uzništvom« zbog ilegalnog prelaska granice. Jer film je to o granicama ljubavi i umjetnicima u egzilu koji pokazuzje da su Poljaci nekad i sami bili migranti staljinizma. I sam Pawlikowski napustio je komunističku Poljsku s majkom, doduše početkom sedamedesetih, skrasivši se u Velikoj Britaniji.

Dobili smo, dakle, tipični izdanak europskog filmskog formalizma, čiji prosede naprosto obožavaju članovi Europske filmske akademije. Zato je Pawlikowski očekivano osvojio lanjskog europskog Oscara. Za to nije trebalo imati velike pitijske sposobnosti, iako smo njegov trijumf predvidjeli još nakon povratka iz Cannesa, gdje je Pawlikowski osvojo Zlatnu palmu za režiju. Jer Wendersov osmijeh na svečanoj dodjeli Europskih filmskih nagrada bio je i više nego znakovit. Između Pawlikovskog i kasnog Wendersa praktički nema nikakve razlike. U autorovu opusu, uvijek je forma ta koja će nadvladati sadržaj. Jer direktor fotografije Lukasz Szal je za Pawlikowskog ono što je za Spielberga bio Janusz Kaminski. S jedne strane imamo dakle bijeg i poticaj inkarniran u Wiktoru. S druge strane imamo riječi i glazbu. Ne samo poljske folklorne napjeve, već i »24.000 baci« Adriana Celentana.

Poetski realizam 

No bez obzira na te glazbene antipode u rasponu od poljskog etna do talijanskog rocka, opus Pawlikowskog stalno zadržava iste tonove. Njegove su priče, od one Idine do Zuline, praktički neprobojne, garnirane dostatnom dozom kafkijanskih sjena. Priče su to u kojima se Pariz doima jednako klaustrofobičan kao i onaj iz autorove »Žene iz petog okruga«, sada inkarniran u noćnom klubu Eclipse.

No koliko god se Pawlikowski trudio razoriti staklene barijere filma, ne samo one političke, one za njega ostaju neprobojne. Jer kad promatramo Zulu u onim kaotičnim trenucima pijanstva, ona priziva onaj isti Monin bijes u »Mojem ljetu ljubavi«. Iako je sada u igri poljska varijanta Carneova poetskog realizma, kojoj će se kičasti klimaks dogoditi na oltaru razrušene crkve. Jer autorov prosede je distanciran i hladan poput rata u koji uranja, iako mu je od klišeizirane političke vizije, više stalo do one estetske.