Filmske mutacije

DRAGAN RUBEŠA Nacistički slapstick: Hitlerov klinac i židovska klinka

Dragan Rubeša

Čitava stvar će se zakomplicirati kad Jojo otkrije da njegova majka antifašistkinja (Scarlett Johansson) krije u potkrovlju malu Židovku Elsu, nekakvu Waititijevu varijantu Anne Frank. Jojo nikad nije pričao sa židovskom djevojčicom niti mu je itko objasnio kako se u tim situacijama treba ponašati



U tsunamiju razornog arhivskog footagea koji nam podastire Dana Budisavljević u »Dnevniku Diane Budisavljević«, definitivno je najjeziviji slow motion s djecom odjevenom u ustaške uniforme, koja su navodno trebala sudjelovati u snimanju propagandnog filma, ugurana poput malih crnih vrana među polugole dječje kosture koji čekaju smrt.


Ti isti mali »glumci« u jezivim crnim uniformama prizivaju zastrašujuću fotografiju ustaške obitelji koja ponosno pozira u Bleiburgu, s klincima odjevenim u mini varijantu identičnih ustaških uniformi koje nose njihovi roditelji. Mali i veliki ustaše. Doduše, na toj istoj fotografiji dječja lica su mahom pikselizirana, jer su oni tek žrtve gluposti njihovih kretenskih roditelja, čije ustaške fizionomije možemo uočiti u svoj kretenskoj raskoši.


Opsesija svastikama


Često se u medijima provlačila ideja da bi tu istu obitelj i slične kreature trebalo lancima zavezati za prvi red partera i lančano im prikazivati »Dnevnik Diane Budisavljević« dok ne ozdrave. To isto vrijedi za sve one koji negiraju ustaške zločine, niječu holokaust, revidiraju povijest, ralativiziraju ustaški dječji logor u Jastrebarskom i umanjuju broj žrtava u Jasenovcu, pretvarajući ga u radni logor i dječju igraonicu. Ne, oni od tog filma ne bi ništa naučili. Njima ne treba u kinodvorani pustiti film. Njima treba pustiti plin. Naravno, sve to možemo promatrati u nekakvom satiričnom diskursu. Tada bismo dobili »Narodnog heroja Ljiljana Vidića« Ivana Gorana Viteza i njegov novozelandski pandan Taiku Waititija, čiji je najnoviji komad »Jojo Rabbit« premijerno prikazan ovih dana u Torontu. Hahahaha. Pavelić je smiješan. Hitler je smiješan. Danini mini ustaše su smiješni. Jednog od njih, doduše u uniformi dječje varijante Hitlerjugenda, podastire nam Waititi, novozelandski sineast maorske i židovske krvi. Smijemo se doduše iz očaja i sramimo se vlastita smijeha.




Jer, povijest filma pokazala nam je da je glumiti Hitlera veliki rizik. U »Jojo Rabbitu«, njegov autor Waititi glumi Hitlera, što je trebalo biti nešto poput dugometražne varijante plesne numere genijalnog Mela Brooksa nazvane »Proljeće za Hitlera« (šifra: »Producenti«). U filmu opisanom kao »anti-hate satira«. Sve se svodi na to kako jedan autor koji se pokušava ulagivati hipsterima, vidi ono što je Elem Klimov pokazao u halucinantnom »Idi i gledaj«. Nanovo su u igri djeca u ratnom žrvnju. U Waititija riječ je o jednom Hitlerkindu (nešto poput kiddie verzije Hitlerjugenda), čija se strast prema nacizmu svodi na fetišističku opsesiju svastikama. Ime mu je Jojo. A famozni »Rabbit« (Zec) je nadimak koji je dobio nakon što nije bio u stanju zavrnuti vrat ubavom bijelom zeki. Uz zečeve imamo tu i nacistu Sama Rockwella koji traži da mu dovedu njemačke ovčare. Ali ne pse, već stvarne ovčare/pastire njemačke krvi. Ovo bi se jako svidjelo Vitezu.


Moć eksploatacije


No čitava stvar će se zakomplicirati kad Jojo otkrije da njegova majka antifašistkinja (Scarlett Johansson) krije u potkrovlju malu Židovku Elsu, nekakvu Waititijevu varijantu Anne Frank. No Jojo nikad nije pričao sa židovskom djevojčicom niti mu je itko objasnio kako se u takvim situacijama treba ponašati. Njegovo agresivno ponašanje preko noći zamjenjuju leptirići, kad se odnos Jojoa i Else transformira u ono što je u Wesa Andersona bio platonski odnos Sama i Suzy (šifra: »Kraljevstvo izlazećeg mjeseca«). Hitlerov klinac i židovska klinka? Za autora koji nam je podario lude vampire (šifra: »Kad padne mrak«), sve je moguće. Sve to garnirano dostatnom dozom nacističkog slapsticka. Iako Waititi nije Chaplin. Kao što nije u stanju suočiti se s hororima opresije i (dječje) indoktrinacije, osim ako to nije svedeno na poneki uspješni geg.


I kad Rosie natjera Jojoa da baci pogled na Židove koji vise na vješalima, čitava stvar barem na trenutak poprima puno seriozniji i nelagodniji karakter. Jer, Jojo će sve to popratiti jednim odbojnim »Bljak!«, kao kad dijete ugleda kašicu od špinata koju mu je servirala mama. Pritom nema sumnje da će Waititijev najnoviji komad očarati našu ZFF armadu koja je prigrlila njegov »Lov na divljake«, ali i prethodne autorove komade (šifra: »Orao protiv morskog psa«). Riječ je o još jednom autorovom komadu u čijem je fokusu dječji lik. Naravno, Waititiju nije stalo do kompleksnije analize radikalizacije ili osude ideološkog zla, i sve se svodi na dobronamjernu i razigranu igru. Sve to da bi nam dokazao kako sjećanja pripadaju svima.


Jer, film je to koji govori o suptilnoj moći eksploatacije, u kojem ima dovoljno prostora i za Rilkea i za Bowieja (šifra: »Heroes«). Mržnja nije samo grozna stvar. Da bismo mrzili, moramo se dobro potruditi. Barem tako vjeruje Waititi. Zavezati lancima blajburgere u crnom za prvi red partera tijekom projekcije »Jojo Rabbita«? Plin je efikasniji. Pitajte Waititija. Jer, kako je to napisao kritičar »Slant« magazina, sve se svodi na nešto poput »Mein Kampfa« s Marvelovim dodirom. Uz Rebel Wilson u ulozi domine/instruktorice nacističkog dječjeg kampa, kao savršenom nacisploatacijskom heroinom. Čovjek je s »Ragnarokom« zaradio hrpu novca, pa sada očito može raditi što mu padne napamet.