Moj je tata bio Grobničan. Živjeli smo u Beogradu, a imali vikendicu na Grobniku. Tamo sam dolazila svako ljeto i poznavala Vlačinu (Mladena Valjana op.a.), a kako je Veljko išao u razred s njim, a razred na ekskurziju u Beograd, Vlačina me je potražio. I nismo Veljko i ja tada razgovarali, on me je samo gledao iz busa. Prijateljevat smo počeli u jednoj ljetnoj noći 1969. godine, pri povratku s plesa na Čavlima. Tada se išlo doma pješke, a jedan dio puta morali smo proći zajedno. Prišao mi je i počeli smo razgovarati. Ne pamtim da je ikada u životu toliko puno pričao kao te večeri. Nije stao.

I onda smo dugo, dugo bili prijatelji, dopisivali se, ljeti se i viđali, a kako se moja obitelj u međuvremenu preselila u Zagreb, a on tamo došao studirati i prohodali smo. Hodali četiri godine, i oženili se 19. ožujka 1977. godine. Dugo nakon toga našla sam papir koji je cijeli ispisao s Ljiljana Vičević, valjda da vidi kako to na papiru izgleda. Te smo godine dobili i Anu. Ana je »studentsko dijete«. Nikad neću zaboraviti kad sam jednog dana došla s posla kući, i našla Veljka kako uči za ispit, i Anu s punim loncem vode i krpom kako pere namještaj. A, da, oduvijek je bio dobar organizator. Ani je pronašao zabavu, sebi mir za učenje, a to što je cijeli stan bio mokar, ni jednom, ni drugome nije smetalo.

– Veljko se ničeg u svom poslu nije bojao. Pritiskali su ga i zastrašivali mnogi, ali nikad nije popuštao, ni kad su 1987. godine nakon niza napisanih tekstova o »aferi Agrokomerc« noćima kružili policijski automobili s upaljenom rotacijom oko našeg stana s ciljem zastrašivanja, niti teških i sumornih 90-ih godina kad je svaki dan bio nova prijetnja. Samo bi mi rekao – čuvaj djecu, i to bi bilo sve. Za sebe se nije bojao, ali za nas je. A recimo, s druge strane imao je silan strah od vode, i to stoga što se kao mali skoro utopio. Njegov prijatelj Marinko i on, jedva su izvukli živu glavu iz bujice na Grobničkom polju. Bojao se i visine, i brze vožnje, a za sve drugo bio je neustrašiv.

– Nije volio čekanja u redu, i kompliciranu hranu. Skuta, grobnički sir, palenta, kapuz i repa, njemu su bile poslastice, a kad bi mu netko ponudio nešto komplicirano, nešto »gospodsko«, zahvalio bi i odbio. Rekao bi da ga od tih delicija boli želudac. Ma, bio je uvijek jednostavan, sve što je bilo komplicirano i s noble predznakom njega je živciralo. Nije volio ni čekati. Sjećam se da sam ja umjesto njega čekala u redu kad se trebao upisati na fakultet, a on je u obližnjem kafiću pio kavu. Sjećam se kako je njegova majka i nakon njegove smrti rekla – ja ni dan-danas ne znan ča j’ to Veljko studiral, i ča j’ finil.

Studirao je komparativnu književnost i bohemistiku, ali njoj nije bilo važno što studira već da je to nešto po njegovom guštu. Obožavao je Veljko mamu, tetu Anku koja je njemu i bratu Miljenku, o Bože, uvijek nam je to pričao, kad su bili mali donosila mesni narezak s dela, a on ga je i kasnije naprosto obožavao. Ta ista teta Anka, uvijek bi ga branila, kad god bi napravili neku nepodopštinu. Veljka bi poštedjeli, a Miljenko bi dobio svoje. Teta Anka nam je za vjenčanje kupila pisaći stroj, jer ona je ostvarivala svaku njegovu želju. Veljko je obožavao nonića Mira, općenito Grobnik i Grobničane. Svaki slobodan trenutak provodio je gore. Najljepše se opuštao ćakulajući s ljudima kod Vlačine za šankom. Zbilja je u tome guštao, baš kao i u iščitavanju novina kad bi noću došao kući.

– Zadnje ljeto prije smrti, dolazio bi nešto ranije kući pa bismo išli na noćno kupanje u Žurkovo. Jedne je večeri u 11 nenadano s posla došao na Grobnik i rekao – ala divojke, gremo na večeru va Ronjgi. Ma za pet minuta već smo sve tri bile u autu. Uvijek je pričao o Medulinu kao o raju na zemlji. Obećao je da ćemo tamo ići na 25. godišnjicu braka. Nažalost, nismo ju dočekali, a mi smo nakon njegove smrti same organizirale izlet u Medulin. Nije to bilo to, nije bilo njega da nam otkrije tu ljepotu o kojoj je pričao i koju je sam tamo otkrio kad je kao dijete bio u kolonijama. Veljko je volio obitelj, Grobnik i slova. Mi smo obožavale njega, i to je cijela priča

(iz razgovora što ga je 2012. godine s »tri Veljkove cure« – Ljiljanom, Anom i Tenom vodila Slavica Mrkić Modrić)