Osvetnik ili središnja pojava hrvatskog književnog života?

Što je nama Šoljan? Pjesnik kojeg je krivotvorila vlastita pjesma

Boris Pavelić

S predstavljanja Šoljanove knjige u DHK-u / Snimio Darko JELINEK

S predstavljanja Šoljanove knjige u DHK-u / Snimio Darko JELINEK

Poruka »Vukovarskog arzuhala« iscrpljuje se u otporu napadu na Vukovar. Ako Antun Šoljan nešto nije bio, nije bio pisac koji bi ikome prijetio, nacionalist ponajmanje. Štoviše, a to je ono što jedva da se zna, Šoljan je - poput Šenoe i Krleže - dominantna figura razdoblja u kojem je stvarao, a njegov je utjecaj toliko sveobuhvatan da je neprimjetan - kazat će Tomislav Brlek, koji je ovih dana, o 25. obljetnici Šoljanove smrti, javnosti predstavio izbor piščevih dosad neukoričenih eseja i književnih kritika »Lično i literarno«



Dernističkim pjesnicima rijetko se događa ono što se dogodilo Antunu Šoljanu: da im stihovi osvanu kao parole na zastavama osvetničkog nacionalizma. A Šoljanu se, žalibože, dogodilo upravo to: njegove tri riječi, jedan jedini stih – »Platit ćete Vukovar« iz pjesme »Vukovarski arzuhal« – prerastao je vjerojatno u jedan od najcitiranijih stihova hrvatske poezije uopće, jer ga i službena i poluslužbena komemorativna kultura, implicitno često prijeteća, prigodno izvlače svakoga studenoga, da njime, valjda, poetski »uljepšaju« memorijalne i kvazipolitičke manifestacije vezane uz kolektivno sjećanje na zločin uništenja Vukovara, koji je vrhunac dosegao predajom obrane grada 18. studenoga 1991. vojnicima srbizirane Jugoslavenske narodne armije.


Prema Šoljanu, to je duboko nepravedno. Ili, kako će drukčijim riječima za naš list ocijeniti Tomislav Brlek, profesor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i priređivač posljednje knjige izabranih Šoljanovih pjesama »Svojeručno – Šoljan«, objavljene 2013. godine o dvadesetoj obljetnici pjesnikove smrti, »indikativno je što Šoljan »Vukovarski arzuhal« nije uvrstio u svoju posljednju pjesničku zbirku, »Prigovori«.


Ta pjesma, naime, sadržajno je netipična u Šoljanovu pjesničkom opusu, premda ne i time što skrupulozno slijedi tradicionalnu stihovnu formu. Njezin gotovo prijeteći ton »Platit ćete Vukovar« odudara od ironijskog relativizma, vedrog skepticizma i stanovite mudre melankolije koja karakterizira uvjerljiv dio Šoljanova pjesničkog djela.


Antun Šoljan


Antun Šoljan





Duvanjski arzuhal


No, nije čudno da je »Vukovarski arzuhal«, takav kakav jest, napisan kao instinktivna pjesnikova reakcija na divljačko razaranje Vukovara 1991. godine. »Vukovarski arzuhal« neraskidivo je vezan uz kontekst u kojem je napisan, i vrlo je malo vjerojatno da bi se Šoljan – čovjek otvorena duha, koji je hrvatsku poeziju, uz Ivana Slamniga, otvorio zapadnim utjecajima te srdačno surađivao i pisao o piscima iz Srbije i ostatka Jugoslavije – složio s naknadnim, današnjim, često zlonamjerno političkim čitanjem »Vukovarskog arzuhala«, koje se ne može nazvati drukčije doli političkom zloupotrebom pjesme, pritom još radikalno nacionalističkom. Još je jedan očit razlog da »Vukovarski arzuhal« nije ono u što je danas pretvoren: njegova jasna zaigranost s tradicijom.

Ta je pjesma, zapravo, žanrovska varijacija, svojevrsna prigodna travestija posve konkretnoga djela alhamijado književnosti, koja se razvijala u europskim zemljama pod arapskom i turskom vlašću, pa i u Bosni i Hercegovini – a pisana je arapskim pismom. U 18. stoljeću Mehmed aga Pruščanin napisao je »Duvanjski arzuhal« (arzuhal znači predstavka ili poruka) – tužaljku nad uvjetima čuvara onodobne granice Osmanskog carstva, i ta je pjesma Šoljanu poslužila kao inspiracija za njegovu, jezički dakako sjajnu, ljutitu i prkosnu predstavku raspomamljenim razarateljima lijepoga starog grada na Dunavu.



Da se stope vide (Goranu Kovačiću)


U pustinji ovoj teče samo krv,plaze samo zmije, vonja samo strv, Samo podla čizma pusta polja gazi,zub u zubu dube, ni traga oazi. Tu su pusta polja i svela su žita,po zemlji se samo palež i dim skita, Niti tama pada, niti cvjeta zora,iz pustinje sive pobjeći se mora. Otići u brda, otvoriti klance,nek bujice buknu nek raskinu lance. Nek zazveči čelik, nek puknu pamiciu pustoši goloj ječe samo krici. I taj strašan jauk pratit će me uz brijeg,da se stope vide, nek zapadne snijeg. Pa kad se vratim, snažan sa planina, oštriji od mača i bjelji od krina, Svaka će mi stopa biti izvor voda,a svaka mi slovka bijelo jedro broda.

Goranu Kovačiću


Red breza se njiše kao vojnicii urla promukle vojničke pjesme,ti si posve miran. Lišće polako zatrpava udubineispod tvojih ruku, oko tvoga vrata,ispunja ti usta i pokriva oči:tvoje pijanstvo je zaboravljeno. Ja, velik i dlakav, stojim iznad tebei mašem glavom kao veliki smeđi medvjed.

Pjesma bez kraja


Koji su ležali u redu ko ulovljene ribečvrsto ispruženi uz kragujevačku jamu,spuštenih ruku plovili niz mutno-žutu Savu,koji su raširenim prstima pokrili staljingradsku zemlju,ili iznenadno pogledali nebo Nagasakija,ili zaspali u mrtvoj podmornici, dodirujući vodu,naglo hvatajući utrobu, tražeći tane, koji su ispunili krvlju eksplozivna nalivpera, jeli otrovano voće s užitkom živih ljudi,nestajali u prazninama miniranih mostova,gledali približavanje zemlje iz poludjelih aviona,koji su osjetili omču i nož i lomaču,gusjenicu tenka na grudima, opekotine mazuta,kobilicu sviju brodova, što plove morima… nježno ih postrojavam u vječite redoveniz duge hodnike mraka, da budu kao vojska.

Prije konačne verzije


Oprezno, kao kad netko slaže snijeg na pločnikU večernjim drvoredima, što pružaju se pred nama;Oprezno kao lukav i malo zastrašen noćnikOkružen prijetećim granatim sjenama;Oprezno, kao što šapa zečjaPonavlja trzaj straha u zečjim zjenama;Oprezno, kao početnik dječakŠto prilazi u mraku svojim prvim ženama; oprezno: budite spremnina udarac, prasak i vatrometsvakog se časka može rasprsnut svijet.

Ova su mjesta bez nas


Ova su mjesta bez nas, prijatelji,Sve ove sobe, postelje, fotelji,Zastori ovi, punih mekih sjena,I tople misli zaljubljenih žena Posve su prazne, jer nas ovdje nema.Ova su mjesta bez nas prazna, prazna,I dah naše jeke s njih se gubi,Jer mi smo davno, davno pošli nekud,U neku zemlju čudesnu, daleku,

Gdje na nas čeka mnogo dobrih ljudi.


Mladost


Da budem svjež i mlad i pun života,ko vesela i divlja dječja igra,da budem svjež i bistar kao voda,i bestjelesno vitak poput tigra;da obnavljam se bezbrojan ko ikra,da narav smrtnu nikada ne odam,da budem i živa i mistička čigra,da znadem što je potpuna ljepota, da kad me sretne neka stara žena,što ipak nešto od starosti čeka,poželi biti opet jednom mlada,poželi biti lijepa kao nekad; i hoteć da se ko djevojka nosicrveno lišće zamrsi u kosi. Šezdeset i treće, iznad Grobničkog polja Kad bih ja imao poljemožda bi vrijedilo živjeti za to poljemožda bi nam svima bilo boljemeni i ženi i djeci, brojnim rođacima,orali bismo, jasno, i od svoje voljeosuli ovaj pejzaž kućnim odžacima(Dim se naše žrtve već u nebo diže) Kad bi imao brodMožda bi vrijedilo živjeti za taj brodovjenčan mrežama moram krstaritina njemu živjeti na njemu staritii ostavivši ga djeci osnovati rodneustrašivih pomoraca vikinga argonautapretopit se polako u vjetar sol i jod(Barko, o moja barko, što te more njiše) U nedostatku polja ili brodaMožda bi dobro došlo imati kakvoga bogaMožda nam ne bi trebala nikakva druga drogaMožda bi vrijedilo ustati s mačem kakvu zemlju osvojitiI s cijelim svojim plemenom u usrdnoj molitvina koljena pasti usred razbojišta(Patrijarh, sijed i svečan, stoji sa zlatnim križem) Ovako, nakon trideset godina, ne imajući ništa,Ako i jest za me kakav brod, ukleto mu kormilo,ako i jest gdje kakvo polje, ono je Grobničko.

U Ilici, osamdesete


Grlo sam izgubio od Frankopanskedo Trga Republike – i jesam li što rekao?Sve što sam rekao zaglušio je tutanj tramvaja. Promukao sam od KorzaDo Gradske kavane –i je li me tko čuo?Sve je vjetar sfućkao niz Prašku,Sve je kiša smijesila po našku. Do Draškovićeve sam već zaboraviošto sam htio reći. Sve se iskrivilo u krivudavoj Ilici.Mrak navire odnekud odozgo,Niz Mesničku, niz Dugu, I redom gasi svjetla. Zatvaratrgovine, kakve su da su, kavane i kina.Ljudi šutke žure: svak hoće da se spasi.I koliko znamo iz ove perspektiveI grad se za gradom u Evropi gasi.


Neopravdano zapostavljen


Ali ne više od toga. Poruka »Vukovarskog arzuhala« iscrpljuje se u otporu napadu na Vukovar. Ako Antun Šoljan nešto nije bio, nije bio pisac koji bi ikome prijetio, nacionalist ponajmanje. Štoviše, a to je ono što jedva da se zna, Šoljan je – poput Šenoe i Krleže – dominantna figura razdoblja u kojem je stvarao, a njegov je utjecaj toliko sveobuhvatan da je neprimjetan – kazat će za naš list Tomislav Brlek, koji je ovih dana, o 25. obljetnici Šoljanove smrti, javnosti predstavio izbor piščevih dosad neukoričenih eseja i književnih kritika »Lično i literarno«.


Šoljan je, piše Brlek u pogovoru izboru poezije »Svojeručno – Šoljan«, bez imalo sumnje središnja pojava hrvatskog književnog života druge polovice dvadesetog stoljeća. Usprkos tome, i Brlek će se, u razgovoru za naš list složiti kako »nema sumnje da je neopravdano zapostavljen«. Brlek razabire dva razloga – on je sâm svoj književni rad – osobito pjesnički, u kojem nipošto nije inferioran nijednom svom suvremeniku – podređivao feljtonističkom, prevoditeljskom i uredničkom, pa je u neku ruku žrtva vlastitog uspjeha u potonjim sferama djelovanja. Isto vrijedi i za široko prihvaćanje njegovih kritičkih stavova, koji su već tako dugo opća mjesta da se čine samorazumljivima, a ne rezultatom ustrajnog promišljanja.


Šoljan je, dakle, neopravdano zapostavljen, premda se svake godine u Rovinju, koji mu je bio drugi dom, održavaju Dani Antuna Šoljana, manifestacija bez utjecaja kakav bi zasluživao pisac čije ime nosi. Indikativno je, pritom, da na taj skup nikada nije pozvana žena koja je o Šoljanu napisala prvu monografsku studiju, »Vječno bijelo ništa«, iz 1989. godine u izdanju Književnog kruga Split. Riječ je o Heni Erceg, bivšoj glavnoj urednici Ferala Tribunea, koja se za naš list prisjetila rada na Šoljanovom djelu i osobnog poznanstva s piscem, kojega zove »važnim zagovarateljem individualne slobode naspram okova kolektivnog«:


– Sredinom osamdesetih radila sam magisterij s temom »Otuđenje u novelistici Antuna Šoljana«, zato jer me se ticao egzistencijalizam njegovih junaka – pobunjeni, pa slijedom toga i otuđeni pojedinac, a ponio me posve njegov »Kratki izlet«, i čini mi se da se, osim u ranog Slobodana Novaka, ili u Krležinom »Filipu Latinovitzu« ili »Putovanju u Vučjak«, do danas u ovdašnjoj književnosti nije pojavio takav čudesni iskaz egzistencijalne tjeskobe – govori Erceg.



Miroljubiv čovjek sam,A pomalo već i star,Al vam velim, gospodo,Platit ćete Vukovar. Satrli ste cijeli grad,Napravili grdan kvar,Stog vam kažem, gospodo,Platit ćete Vukovar. Da u mojoj kući gostHoće biti gospodar – Ne ide to, gospodo,Platit ćete Vukovar. Što ste htjeli, zlo ste htjeli,I bit neće nikadar – Zapamtite, gospodo,Platit ćete Vukovar. Dugo će još Dunav teći,Platit će se svaka stvar – Ja vam jamčim, gospodo, Platit ćete Vukovar.

Antun Šoljan uvijek je zagovarao invenciju i slobodu u jeziku. Vlastite je pjesme prerađivao, objavljujući različite verzije, a prevođenje je smatrao poslom ravnopravnim pisanju; o prijevodima je govorio kao o originalu u novom jeziku. U skladu s tim, vjerojatno ponajbolja čitanja »Vukovarskog arzuhala« ponudio je pjesnik Predrag Lucić, koji je u Feralu Tribuneu 1998. i godinu kasnije, 1999., u konkretnome političkom povodu – baš kao i Šoljan – objavio svoje verzije »Arzuhala«. U svibnju 1998. Lucić se Šoljanovom pjesmom poslužio da ironizira nesvakidašnju spremnost Franje Tuđmana da uvaži svaki zahtjev međunarodne zajednice u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, zbog koje, uzgred rečeno, danas vukovarski gradonačelnik Ivan Penava u Vukovaru organizira prosvjede protiv pravosudnih institucija. Evo Lucićeva prvog čitanja Šoljana:


Predrag Lucić: Vukovarski karneval


Miroljubiv čovjek sam, Al da pređemo na stvar – Ja ti velim, komšija,Gradit ćemo Vukovar. Srušio se cijeli grad,Valjda što je bio star,Stog ti kažem, komšija,Gradit ćemo Vukovar. Da iz moje kuće gostNe uzme i zadnju stvar – Ne ide to komšija,Vrati se u Vukovar. Što je bilo, da je bilo,Ko da ne bje nikadar – Nije razlog, komšija,Da napustiš Vukovar. Dugo će još Dunav teći,Ma boli nas neka stvar – Ja ti jamčim, komšija,Nećeš platit Vukovar.

Godinu kasnije, u ožujku 1999. kad su avioni Sjeveroatlantskog saveza bombardirali gradove u Srbiji, pa i mostove u Novom sadu, Predrag Lucić opet se vratio »Vukovarskom arzuhalu«, ispisujući tako Šoljana – poslije Šoljana.


Predrag Lucić: Novosadski arzuhal


Miroljubiv čovjek sam,Katkad spičkam celi grad,Al vam kažem, gospodo,Platićete Novi Sad. Ako želim preći most,Ja peraje nosim sad,Stog vam kažem, gospodo,Platićete Novi Sad. Da u mojoj reci mostPliva kao kečiga,To ne ide, gospodo,Platićete, jebiga. Jer ste hteli da na skeliVozim se kroz ceo grad,Sporo ide, gospodo,Platićete Novi Sad. Dugo još će Dunav teći,Nizvodno ko i do sad,Al vam kažem, gospodo,Platićete Novi Sad.


Suradnja s Heni Erceg


Ugodno su surađivali Antun Šoljan i Heni Erceg: »Bio je zadovoljan mojim odabirom, kasnije mi je znao pisati kratke, duhovite epistole, tako da smo na neki način tih godina bili prijatelji. A onda je došla devedeseta i rat…« Erceg nastavlja: »Bilo je skroz OK napisati stihove »Platit ćete Vukovar…« nakon strašnog srpskog masakra u Vukovaru, ali pitala sam se, vidi li pisac trpke proze i drugu stranu stvarnosti, onu koju je ustrajno proizvodio nacionalistički hrvatski režim?« Pa ga je zamolila intervju za upravo pokrenuti Feral Tribune. Pročitavši pitanja, ovaj je intervju grubo odbio, proglasivši ih »provokativnim« i »antihrvatskim«.

»Svakako, nije to bio onaj šarmantni, zaigrani Šoljan, s ironijskim odmakom od svakog režima«, reći će Heni Erceg. Valja, međutim, imati na umu da je u to vrijeme Šoljanova bolest već bila daleko uznapredovala, čega je svjesna i Erceg: Feral Tribune pokrenut je u lipnju 1993. godine, a pisac je umro u srpnju iste godine, pa se gorčina s kojom je odbio razgovarati s prijateljicom može, možda, pripisati i bolesti. »U svakom slučaju«, dodat će bivša glavna urednica Ferala, »šutnja nije pomogla da mu Hrvatska omogući ono mjesto koje u književnosti zaslužuje, jer se na »Dvoru« više cijenila morlačka književnost jednog Aralice. A opet, kad te potpuno zatomi takozvana intelektualna čaršija u Hrvata, znak je da si napravio pravu stvar. »Šoljan je dakle zatomljen, »Vukovarski arzuhal« nije. Danas, 25 godina nakon što je pisac otišao, nije li krajnji čas da se to promijeni?