S predstavljanja Šoljanove knjige u DHK-u / Snimio Darko JELINEK
Poruka »Vukovarskog arzuhala« iscrpljuje se u otporu napadu na Vukovar. Ako Antun Šoljan nešto nije bio, nije bio pisac koji bi ikome prijetio, nacionalist ponajmanje. Štoviše, a to je ono što jedva da se zna, Šoljan je - poput Šenoe i Krleže - dominantna figura razdoblja u kojem je stvarao, a njegov je utjecaj toliko sveobuhvatan da je neprimjetan - kazat će Tomislav Brlek, koji je ovih dana, o 25. obljetnici Šoljanove smrti, javnosti predstavio izbor piščevih dosad neukoričenih eseja i književnih kritika »Lično i literarno«
Dernističkim pjesnicima rijetko se događa ono što se dogodilo Antunu Šoljanu: da im stihovi osvanu kao parole na zastavama osvetničkog nacionalizma. A Šoljanu se, žalibože, dogodilo upravo to: njegove tri riječi, jedan jedini stih – »Platit ćete Vukovar« iz pjesme »Vukovarski arzuhal« – prerastao je vjerojatno u jedan od najcitiranijih stihova hrvatske poezije uopće, jer ga i službena i poluslužbena komemorativna kultura, implicitno često prijeteća, prigodno izvlače svakoga studenoga, da njime, valjda, poetski »uljepšaju« memorijalne i kvazipolitičke manifestacije vezane uz kolektivno sjećanje na zločin uništenja Vukovara, koji je vrhunac dosegao predajom obrane grada 18. studenoga 1991. vojnicima srbizirane Jugoslavenske narodne armije.
Prema Šoljanu, to je duboko nepravedno. Ili, kako će drukčijim riječima za naš list ocijeniti Tomislav Brlek, profesor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i priređivač posljednje knjige izabranih Šoljanovih pjesama »Svojeručno – Šoljan«, objavljene 2013. godine o dvadesetoj obljetnici pjesnikove smrti, »indikativno je što Šoljan »Vukovarski arzuhal« nije uvrstio u svoju posljednju pjesničku zbirku, »Prigovori«.
Ta pjesma, naime, sadržajno je netipična u Šoljanovu pjesničkom opusu, premda ne i time što skrupulozno slijedi tradicionalnu stihovnu formu. Njezin gotovo prijeteći ton »Platit ćete Vukovar« odudara od ironijskog relativizma, vedrog skepticizma i stanovite mudre melankolije koja karakterizira uvjerljiv dio Šoljanova pjesničkog djela.
Duvanjski arzuhal
Ta je pjesma, zapravo, žanrovska varijacija, svojevrsna prigodna travestija posve konkretnoga djela alhamijado književnosti, koja se razvijala u europskim zemljama pod arapskom i turskom vlašću, pa i u Bosni i Hercegovini – a pisana je arapskim pismom. U 18. stoljeću Mehmed aga Pruščanin napisao je »Duvanjski arzuhal« (arzuhal znači predstavka ili poruka) – tužaljku nad uvjetima čuvara onodobne granice Osmanskog carstva, i ta je pjesma Šoljanu poslužila kao inspiracija za njegovu, jezički dakako sjajnu, ljutitu i prkosnu predstavku raspomamljenim razarateljima lijepoga starog grada na Dunavu.
Da se stope vide (Goranu Kovačiću)
Goranu Kovačiću
Pjesma bez kraja
Prije konačne verzije
Ova su mjesta bez nas
Gdje na nas čeka mnogo dobrih ljudi.
Mladost
U Ilici, osamdesete
Neopravdano zapostavljen
Ali ne više od toga. Poruka »Vukovarskog arzuhala« iscrpljuje se u otporu napadu na Vukovar. Ako Antun Šoljan nešto nije bio, nije bio pisac koji bi ikome prijetio, nacionalist ponajmanje. Štoviše, a to je ono što jedva da se zna, Šoljan je – poput Šenoe i Krleže – dominantna figura razdoblja u kojem je stvarao, a njegov je utjecaj toliko sveobuhvatan da je neprimjetan – kazat će za naš list Tomislav Brlek, koji je ovih dana, o 25. obljetnici Šoljanove smrti, javnosti predstavio izbor piščevih dosad neukoričenih eseja i književnih kritika »Lično i literarno«.
Šoljan je, piše Brlek u pogovoru izboru poezije »Svojeručno – Šoljan«, bez imalo sumnje središnja pojava hrvatskog književnog života druge polovice dvadesetog stoljeća. Usprkos tome, i Brlek će se, u razgovoru za naš list složiti kako »nema sumnje da je neopravdano zapostavljen«. Brlek razabire dva razloga – on je sâm svoj književni rad – osobito pjesnički, u kojem nipošto nije inferioran nijednom svom suvremeniku – podređivao feljtonističkom, prevoditeljskom i uredničkom, pa je u neku ruku žrtva vlastitog uspjeha u potonjim sferama djelovanja. Isto vrijedi i za široko prihvaćanje njegovih kritičkih stavova, koji su već tako dugo opća mjesta da se čine samorazumljivima, a ne rezultatom ustrajnog promišljanja.
Šoljan je, dakle, neopravdano zapostavljen, premda se svake godine u Rovinju, koji mu je bio drugi dom, održavaju Dani Antuna Šoljana, manifestacija bez utjecaja kakav bi zasluživao pisac čije ime nosi. Indikativno je, pritom, da na taj skup nikada nije pozvana žena koja je o Šoljanu napisala prvu monografsku studiju, »Vječno bijelo ništa«, iz 1989. godine u izdanju Književnog kruga Split. Riječ je o Heni Erceg, bivšoj glavnoj urednici Ferala Tribunea, koja se za naš list prisjetila rada na Šoljanovom djelu i osobnog poznanstva s piscem, kojega zove »važnim zagovarateljem individualne slobode naspram okova kolektivnog«:
– Sredinom osamdesetih radila sam magisterij s temom »Otuđenje u novelistici Antuna Šoljana«, zato jer me se ticao egzistencijalizam njegovih junaka – pobunjeni, pa slijedom toga i otuđeni pojedinac, a ponio me posve njegov »Kratki izlet«, i čini mi se da se, osim u ranog Slobodana Novaka, ili u Krležinom »Filipu Latinovitzu« ili »Putovanju u Vučjak«, do danas u ovdašnjoj književnosti nije pojavio takav čudesni iskaz egzistencijalne tjeskobe – govori Erceg.
Antun Šoljan uvijek je zagovarao invenciju i slobodu u jeziku. Vlastite je pjesme prerađivao, objavljujući različite verzije, a prevođenje je smatrao poslom ravnopravnim pisanju; o prijevodima je govorio kao o originalu u novom jeziku. U skladu s tim, vjerojatno ponajbolja čitanja »Vukovarskog arzuhala« ponudio je pjesnik Predrag Lucić, koji je u Feralu Tribuneu 1998. i godinu kasnije, 1999., u konkretnome političkom povodu – baš kao i Šoljan – objavio svoje verzije »Arzuhala«. U svibnju 1998. Lucić se Šoljanovom pjesmom poslužio da ironizira nesvakidašnju spremnost Franje Tuđmana da uvaži svaki zahtjev međunarodne zajednice u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, zbog koje, uzgred rečeno, danas vukovarski gradonačelnik Ivan Penava u Vukovaru organizira prosvjede protiv pravosudnih institucija. Evo Lucićeva prvog čitanja Šoljana:
Predrag Lucić: Vukovarski karneval
Godinu kasnije, u ožujku 1999. kad su avioni Sjeveroatlantskog saveza bombardirali gradove u Srbiji, pa i mostove u Novom sadu, Predrag Lucić opet se vratio »Vukovarskom arzuhalu«, ispisujući tako Šoljana – poslije Šoljana.
Predrag Lucić: Novosadski arzuhal
Suradnja s Heni Erceg
»Svakako, nije to bio onaj šarmantni, zaigrani Šoljan, s ironijskim odmakom od svakog režima«, reći će Heni Erceg. Valja, međutim, imati na umu da je u to vrijeme Šoljanova bolest već bila daleko uznapredovala, čega je svjesna i Erceg: Feral Tribune pokrenut je u lipnju 1993. godine, a pisac je umro u srpnju iste godine, pa se gorčina s kojom je odbio razgovarati s prijateljicom može, možda, pripisati i bolesti. »U svakom slučaju«, dodat će bivša glavna urednica Ferala, »šutnja nije pomogla da mu Hrvatska omogući ono mjesto koje u književnosti zaslužuje, jer se na »Dvoru« više cijenila morlačka književnost jednog Aralice. A opet, kad te potpuno zatomi takozvana intelektualna čaršija u Hrvata, znak je da si napravio pravu stvar. »Šoljan je dakle zatomljen, »Vukovarski arzuhal« nije. Danas, 25 godina nakon što je pisac otišao, nije li krajnji čas da se to promijeni?