Francuski harmonikaš

U Zagreb dolazi Richard Galliano: Strast i energija glazbe čine čuda

Davor Hrvoj

Ne vole svi pjevači jazziste, zato što jazz prvenstveno traži od glazbenike da međusobno komuniciraju. Pjevači uglavnom nisu spremni na komunikaciju, postavljaju se kao zvijezde i traže da ih glazbenici opslužuju. Jednostavno, to je drugi svijet u odnosu na jazz



Slavni francuski glazbenik Richard Galliano, jedan od najvećih harmonikaša i bandoneonista današnjice, nastupit će 3. ožujka u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u ciklusu Lisinski subotom, a muzicirat će uz Komorni gudački orkestar Slovenske filharmonije pod umjetničkim vodstvom Klemena Hvale. Galliano je dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, između ostalog i Commandeur – Ordre des Arts et des Lettres, odlikovanja francuskog ministra za kulturu za iznimna postignuća i obogaćenje francuske kulturne baštine.


U ranom razdoblju redovito je pobjeđivao na harmonikaškim natjecanjima. Godine 1993. dobio je nagradu Académie du Jazz’s Django Reinhardt za najboljeg francuskog glazbenika, 2010. dobio je nagradu SACEM za najbolji pedagoški rad u području metoda sviranja harmonike, a 2014. je primio nagradu za skladatelja godine.


Neobičan spoj


Rođen u francuskom Cannesu, Galliano se glazbom počeo baviti već u četvrtoj godini života pod utjecajem svoga oca, talijanskog harmonikaša Luciena. Tijekom glazbene izobrazbe na Konzervatoriju u Nici, usporedo uz harmoniku studirao je kontrapunkt, harmoniju i trombon koji i danas povremeno svira. Za jazz se zainteresirao u dobi od četrnaest godina zahvaljujući glazbi trubača Clifforda Browna čije je izvedbe oponašao i uz njih učio improvizirati. Ubrzo je počeo istraživati harmonikašku tradiciju u raznim podnebljima.




Osim francuskih proučavao je brazilske harmonikaše kao što su Sivuca i Dominguinhos, američke: Tommyja Guminu, Erniea Felicea i Arta Van Dammea, kao i talijanske: Felicea Fugazzija, Volpija i Fancellija. Godine 1973. došao je u Pariz gdje je nekoliko godina djelovao kao skladatelj, aranžer i dirigent u sastavu Claudea Nougaroa. Kao vođa sastava, ali i suradnik raznih glazbeniika, snimio je desetke albuma i sudjelovao u mnogim hvaljenim glazbenim projektima. Uz ostalo, sudjelovao je u stvaranju filmske glazbe. Tijekom karijere nastupao je na najvažnijim jazz festivalima i u uglednim klasičnim koncertnim dvoranama.


Svestran je glazbenik koji djeluje u raznim formacijama. Nastupa i snima solo, s malim sastavima i ansamblima te jazz i klasičnim orkestrima. Jedan je od rijetkih koji je postignuo izvrsnost u interpretacijama klasike i jazza. Snimio je više od pedeset albuma i surađivao s glazbenim velikanima raznih stilova, među ostalima i jazzistima kao što su Ron Carter, Joe Zawinul, Charlie Haden, Jan Garbarek, Hermeto Pascoal, Wynton Marsalis, Gonzalo Rubalcaba i Gary Burton.


Među ostalima suradnju je ostvario Tootsom Thielemansom, najvećim usnim harmonikašem u povijesti jazza s kojim je predstavio neobičan spoj zvuka harmonike i usne harmonike. »Obožavao sam nastupati s Tootsom Thielemansom kojeg sam oduvijek cijenio kao glazbenika«, rekao je u jednom od naših razgovora. »Posebice mi je zanimljiv bio njegov odnos prema glazbalu, usnoj harmonici. Cijenim njegov doprinos jazz glazbi. Bio je velik glazbenik. Zato sam ga odlučio pozvati kao gosta na snimanje mojeg CD-a »Laurita«.


Thielemans je tada kao gost svirao u izvedbama dvije moje skladbe: »Laurita« i »Giselle«. Zanimljivo je svirati zajedno s usnim harmonikašem jer boja tona ovih glazbala je vrlo slična. Zvučalo je kao da smo objedinili sviranje klavira. Usna harmonika je slijedila linije desne ruke, a harmonika lijeve. Kad smo surađivali već je bio star, ali čak i poslije toga, kao devedesetogodišnjak Thielemans je još uvijek koncertirao po cijelom svijetu. To je dokaz da energija glazbe i strast mogu učiniti čuda.«


S ljutnjom i temperamentom


Galliano voli svirati s glazbenicima sličnog senzibiliteta, a budući da je cijenjen u cijelome svijetu te je suradnje uvijek uspijevao ostvariti. Jedan od njegovih glazbenih partnera bio je čuveni trubač Chet Baker. Uz ostalo, s njim je izvodio djela legendarnog Astora Piazzolle s kojim je Galliano također surađivao. Bilo je to jedno od najvažnijih iskustava u njegovoj karijeri. Godine 1983. na poziv Astora Piazzolle nastupao je kao solist na bandoneonu u predstavi »San ivanjske noći« za koju je Piazzolla napisao glazbu. Bio je to početak dugogodišnjeg prijateljstva koje je trajalo sve do Piazzolline smrti 1992. Osjetivši njegovu nadarenost i kreativnost Piazzolla je Galliana poticao na eksperiment povratka tradiciji i usavršavanja novog glazbenog smjera – New Musette – kao što je on usavršio novi pristup tangu. »Suradnja s Chetom Bakerom bila je iznimno važna u mojoj karijeri.


Dojmio me se njegov poseban senzibilitet, ali i to što smo imali priliku svirati glazbu Astora Piazzolle koja je vrlo teška i komplicirana, iako se onome tko sluša doima vrlo jednostavna i sugestivna. To je glazba koja dira publiku ravno u srce. Obožavam svirati njegove skladbe jer to je prije svega lijepa glazba. Govorio mi je da ljudi ne shvaćaju njegovu glazbu. To je bio slučaj kod mnogih klasičnih skladatelja iz prošlosti. Sad mnogi na repertoaru imaju njegove skladbe, neki ih znaju interpretirati, a neki baš i ne. Pokušavam slijediti Piazzolline upute. Govorio mi je da se njegova glazba treba svirati s izvjesnom dozom ljutnje, da ljutnje, s temperamentom. Mogli bi je nazvati i »tjelesnom, fizičkom glazbom«. Glazba je to koja tjera tijelo da se pokreće.«


U povodu desete godišnjice Piazzolline smrti, u njegovu čast Galliano je pokrenuo projekt koji je rezultirao nizom koncerata i koncertnim albumom »Piazzolla Forever« koji je sa svojim septetom istog imena snimio za parišku diskografsku kuću Dreyfus Jazz. Radi se o snimci nastupa što ga je 2002. održao na švicarskom Jazz Festivalu Willisau. Tijekom naredne tri godine ovaj jedinstveni sastav održao je stotine koncerata diljem svijeta nastupajući na jazz festivalima i klasičnim koncertnim pozornicama kao što su Nice Jazz Festival, Amsterdam Concerttown, Montreux Jazz Festival, Théâtre des Champs-Elysées itd. S tim se septetom u lipnju 2005. vratio tamo gdje je i započeo svoj put, u Théâtre des Bouffes du Nord gdje je snimio istoimeni DVD.



Osim što će na zagrebačkom koncertu izvoditi djela Antonija Vivaldija, Johanna Sebastiana Bacha, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Claudea Debussyja, u obradama za harmoniku, predstavit će se i kao autor. Na programu će biti njegove skladbe »Mala francuska suita« i »Opale concerto«. O tome kako pristupa skladateljskom radu rekao je: »Moje su skladbe raznolikog karaktera, nerijetko posvećene nekoj važnoj osobi u mom životu: djeci, mojoj ženi, prijateljima. Kroz te skladbe govorim o svom životu. Svaka od njih nastala je u određenoj fazi moga života. Na primjer, kompozicija »Tango pour Claude« koju često izvodim na koncertima, posvećena je pokojnom pjevaču Claudeu Nougaru za kojeg me vežu važne uspomene.«



Želja za slobodom


Zahvaljujući svojem glazbenom umijeću, Galliano je harmoniku učinio ravnopravnim glazbalom i uvrstio je u glazbene kontekste koji su je do tada ignorirali, primjerice u jazz i klasiku, obogaćujući zvuk tih, ali i drugih stilova. Osim u klasici iznimno je cijenjen u jazzu. »Pedesetih godina u Americi je postojala prava škola jazz harmonikaša kao što su bili Art Van Damme, Ernie Felice i drugi, ali sada, vremena su drugačija, i primorani smo spojiti jazz s drugim glazbenim žanrovima kao što je radio Piazzolla«, rekao je. »Volim miješati jazz s tangom, valcerom, swing musette stilom. Za mene je to prirodna kombinacija. Da bi jedan harmonikaš svirao samo bebop, trebao bi biti Amerikanac, kao što je slučaj s Frankom Maroccom koji je rođen u Americi i svira samo standarde i bebop, ali to je glazba ozračja u kojem se formirao i odrastao. Ja sam, pak, Francuz, a Pariz i Nica su posve druga priča od Amerike.


« Sudjelovao je na snimanjima albuma glazbenika raznih žanrova, među ostalima mnogim simfonijskim orkestrima ili, primjerice, Nigelom Kennedyjem, a nije odolio niti šarmu jazzu sklonih šansonjera i šansoni bliskih francuskih glazbenika kao što su pjevači Charles Aznavour, Juliette Greco, Serge Gainsbourg, Barbara, Allain Leprest i Serge Reggiani. »To je bilo zanimljivo iskustvo. Obožavam francusku šansonu, ali i šansonu kao takvu, ali bez obzira na to, nisam imao ambiciju da u životu budem »profesionalni pratitelj pjevača«, nije to bio moj san, imao sam druge ideje, htio sam biti slobodan. Ne vole svi pjevači jazziste, zato što jazz prvenstveno traži od glazbenike da međusobno komuniciraju, kao što se desilo tijekom večerašnjeg koncerta. Pjevači uglavnom nisu spremni na komunikaciju, postavljaju se kao zvijezde i traže da ih glazbenici opslužuju, a ne da s njima surađuju. Ali to je normalno, jednostavno to je drugi svijet u odnosu na jazz.«


Galliano je jedini harmonikaš koji snima za Deutsche Grammophon. Album »Bach«, što ga je objavio za tog uglednog izdavača, potukao je sve rekorde prodaje albuma klasične glazbe s više od sedamdeset tisuća prodanih primjeraka.