Na ovogodišnjem filmskom festivalu u Kairu slavni je europski filmaš i umjetnik širokog dijapazona Peter Greenaway nagrađen za uspješnu, raznovrsnu i bogatu karijeru. Taj rođeni Velšanin koji je ime stvorio u Engleskoj, dok posljednjih dvadesetak godina živi i radi u Amsterdamu, rijetko je eklektički umjetnik i autor koji se dokazao u različitim umjetničkim formama pa s pravom nosi titule filmaša, slikara, scenarista, autora umjetničkih instalacija i izložbi, autora kazališnih predstava i opera.

»Silno sam želio biti slikar, to ima veze i s mojim obiteljskim nasljeđem, iako je moj otac očekivao da se bavim nekim konkretnijim, unosnijim poslom«, kaže nam Greenaway kad smo ga upitali kako je od školovanog slikara postao filmaš pa nastavlja: »Kao mlad čovjek živio sam 1960-ih u Londonu, čija scena je bila vibrantna, a posebno filmska, 60-e su u cijeloj Europi bile filmski avangardne i uzbudljive i to me inficiralo. Pokrenuo sam filmski klub i tako je sve počelo.«

Od vibrantnih 60-ih, kad je Greenaway zagazio u filmske vode, režiravši do kraja tog desetljeća niz kratkih filmova, i pored stalnih angažmana u već spomenutim umjetničkim formama, široj javnosti i medijima do danas je najpoznatiji po svojim filmskim djelima. Među njima svakako treba izdvojiti »Crtačev ugovor« (The Draughtman’s Contract, 1982.), »Trbuh arhitekta« (The Belly of an Architect, 1987.), »Davljenje po brojevima« (Drowning by Numbers, 1988.), »Prosperove knjige« (Prospero’s Books, 1991.), »Kuhar, lopov, njegova žena i njezin ljubavnik« (The Cook, the Thief, His Wife & Her Lover, 1989.) i »Tijelo kao knjiga« (The Pillow Book, 1996.).

Biblija za neuke

Peter Greenaway – s kojim smo razgovarali u tradicionalno uređenom salonu kairskog Intercontinental Hotela, smještenom tik uz moćni Nil – izuzetno je zahvalan sugovornik, elokventan, obrazovan, bistar, pronicljiv i britanski cinično duhovit pa ponekad i niste sigurni misli li ozbiljno to što kaže. »Imate li djece? Znate li koliko danas ljudi živi na svijetu?« krenuo je elaborirati svoju poznatu izjavu da će kad napuni 80. godina izvršiti samoubojstvo pa dodaje, »mislite li da su svijetu u kojem živi preko sedam milijardi ljudi potrebni 80-godišnjaci? Kad doživite takvu starost maknite se s puta, dajte prostora mladim ljudima; što jedan čovjek u devetom desetljeću života može dati današnjem suvremenom svijetu?«

Kako to da ne govorite nizozemski nakon više od dvaju desetljeća življenja u Amsterdamu? Nije baš relevantno, ali to sam upravo saznao od vaše nizozemske publicistice.

– Nema potrebe, svi govore engleski pa zašto da se mučim? Moja supruga i djeca su Nizozemci i svi govore engleski kao materinji, taksisti, blagajnice, policija… svi govore engleski vjerojatno bolje od mene. Osim toga Bog je Englez pa što će nam drugi jezici?

Nisam to znao. Kad već spominjete Boga, rekli ste svojevremeno da je kršćanstvo mrtvo.

– Nije li? Biblija je napisana za neuke židovske seljake i pastire, ona pripada brončanom dobu. Iako je u velikoj mjeri i dio današnjeg suvremenog društva mislim da su je ostali fenomeni nadišli. To je normalna evolucija. Nekad su Egipat, Grčka, Rim bili moćni, pa je onda došla islamska premoć, nakon toga zapadno kršćanstvo… a gdje smo danas? Darwin, moj veliki idol i junak okretao bi se u grobu kad bi znao da 40 posto Amerikanaca ne vjeruje u evoluciju.

Komandant Peter

Neki od vaših kolega su nagrade za životno djelo prokomentirali riječima »super način da vam kažu da je vaša karijera gotova«. Kako ih vi doživljavate?

– Eto posljednjih 15-ak godina daju mi nagrade za karijeru, a još sam tu. A čujte, ne možete očekivati da će vam netko dati nagradu za životno djelo na početku karijere, a lijepo je da vam vaši kolege barem na kraju priznaju da ste nešto pametno napravili od svog života. U tom kontekstu moram skromno priznati sam ih dobio poprilično, uključujući i Baftu, što je engleski Oscar, a odovud idem u Buckinghamsku palaču da bi me kraljica dotaknula mačem po ramenu.

Uskoro ćemo vas dakle zvati sir Peter Greenaway?

– Neću biti sir. Moja titula se zove Commander of the British Empire, iako je Britansko Carstvo odavno nestalo, a komandanti postoje još samo u Zvjezdanim stazama, no dobro, barem ću biti plemić.

Dakle ako nakon Brexita izbije rat između Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije bit ćemo neprijatelji, jer ćete uskoro postati kraljičin časnik?

– Za tu opciju sam već spreman! Iako imam britansku putovnicu, predao sam zahtjev i za nizozemsko državljanstvo i uskoro ću imati dvostruko državljanstvo. Želim ostati Europejac i čim se Brexit dogodio predao sam zahtjev nizozemskim vlastima. I znate što ću vam još reći? Amsterdamski ured za izdavanje putovnica krcat je Britancima koji traže nizozemsko državljanstvo. Brexit je suluda pogreška, a donijeli su je glasači koji nisu znali za što glasaju, kojima su napunili glave migrantskom prijetnjom, iako nikad u životu nisu sreli migranta; išli su na strah neukih i uspjeli su.

Brexit je posebno loš za mlade naraštaje na Otoku, kojima će sada mnogo toga biti uskraćeno, tj. otežano, od studiranja, izmjena iskustva do putovanja i upoznavanja drugih nacija i kultura. Sve će to i dalje biti moguće, ali mnogo manje zabavno. Brexit je zapravo protivan civilizacijskom kontekstu u kojem se nalazimo, a u kojem sve postaje globalno i u kojem se brišu granice. Europa se ujedinjuje, Europa u kojoj nema rata evo već skoro osam desetljeća, a Engleska se izdvaja u svoje dvorište. Smiješno i tragično.

Volio Bergmana

Mislite li da ljudska vrsta kroči prema ponoru? Gubimo li svoj bitak u digitalnom svijetu koji smo stvorili?

– Sjajan izraelski filozof i povjesničar Yuval Noah Harari piše o tome u svojim djelima, jedno od njih se zove Homo Deus i govori upravo o tome da želimo postati bogovi i da se pretvaramo u bioničkog čovjeka i društvo koje će kontrolirati umjetna inteligencija. Vaš posao za dvadeset godina neće postojati. On tvrdi da će globalne korporacije vladati svijetom, a ne vlade, Silicijska dolina bit će nova Bijela kuća, roboti će nas zamijeniti, milijuni ljudi će biti suvišni, jer u tom društvu budućnosti neće imati nikakvu svrhu, a to nije u ljudskoj prirodi, jer mi ljudi moramo imati smisao postojanja. Freud je rekao da muškarac treba pet stvari da bi njegov život imao smisla: zdravlje, posao, nešto novca, ljubav i seks.

Ne vrijedi li to isto i za žene?

– Znam da zvuči seksistički, ali muškarci i seks su posebna kategorija, taj impuls u nama je dominantan i prevladava. Žene su u tom smislu drukčije.

Izjavili ste da je film mrtav. Provocirate ili ste ozbiljni?

– Moja je izjava: »Film je mrtav, nek nam dugo živi film«. Film se stalno mijenja. Moja predavanja o filmu svode se na novu filozofiju filma koji bi trebao ići u novom smjeru, ja nastojim transformirati klasični film koji je zapravo izumro. U četrdeset godina napravio sam 60-ak filmova i svaki moj film je bio novi pokušaj odmicanja od dosadnog, ustajalog, retrogradnog klasičnog shvaćanja kinematografije.

Suvremeni film je banalan i dosadan, to nije umjetnost, to je ilustrirani tekst, za to vam ne treba redatelj. Kinemaografija danas treba našu pomoć jer ide u posve pogrešnom smjeru. Danas svi imaju pametne telefone i tablete i računale i svi su odjednom postali filmaši. Svake minute u svijetu se naprave milijuni selfija, ali dobrih profesionalnih fotografa imate možda 50-ak.

Pratite što se događa u svijetu filma? Kad ste posljedni put bili u kinu?

– Ako se dobro sjećam, posljednji film za koji sam kupio ulaznicu u kinu i nisam izašao prije kraja bio je »Plavi baršun« Davida Lyncha. Davno je to bilo. Briljantan film. Gledao sam dijelove novog »Blade Runnera«, čini mi se dobar film, predivno snimljen, depresivan, prikazuje mračnu budućnost ljudske vrste, ali nisam ga cijelog pogledao pa možda griješim.

Koji filmski autori su vas inspirirali na početku vaše karijere?

– Volio sam Bergmana, posebno »Sedmi pečat«. Ako ste u to vrijeme bili adolescent da biste vidjeli golu ženu na filmu niste išli gledati engleske, već skandinavske filmove. Cijenio sam Godarda, Antonionija, Fellinija… Ima ih mnogo, bila su to dobra filmska vremena.