Berlinale

Spašavanje voljene Penelope: Dragan Rubeša javlja dojmove odgledanog u Berlinu

Dragan Rubeša

Priča vesterna »Damsel« braće Zellner fokusira se na mladog Samuela Alabastera, kojeg tumači Robert Pattinson, a  koji traga za voljenom Penelope, u izvedbi Mije Wasikowske



Lezbijke »određene dobi« baš nisu česta filmska tema. Jednim takvim parom pozabavio se izvrsni paragvajski sineast Marcelo Martinessi u »Nasljednicama« (Las Herederas). U fokusu je jedan ostarjeli lezbijski par – Chela i Chiquita – kojeg su financijske teškoće natjerale da rasproda veći dio imovine, transformirajući stan u salon antikviteta, kojim počinju defilirati lokalne bogatašice u lovu na njihovo blago, od umjetnina do posuđa.


Kad Chiquita okonča u zatvoru zbog »pronevjere«, iako se u stvari radilo o njenom bankarskom dugu, Chela počinje zarađivati za život prevozeći starim Daimlerom dizelašem imućne matrone na bolničke preglede i kartaške seanse. Ona je za njih »taksistica«. I kad se u pauzi između dviju zatvorskih vizita ona počne zbližavati s fatalnom kćeri njene klijentice, kad ona postaje svjesna da njihov odnos nije isključivo poslovan, Chiquita se vraća iz zatvora. Martinessi razlaže priču suptilno i elegantno, i nigdje mu se ne žuri, preferirajući otvorene završetke. Iako okvir priče ostaju paragvajska ekonomska kriza i njene žrtve.


Avantura oslobađanja


Nakon braće Safdie (»Good Time«), karijera Roberta Pattinsona nastavlja se u »bratskom« tonu, sada s braćom Davidom i Nathanom Zellnerom, iako preludij njihova westerna »Damsel«, prikazanog u konkurenciji, više priziva braću Coen. Autori u njemu promatraju fordovske pejsaže Divljeg zapada (u monumentalnom cinemascopeu) u kojima se ukazuje propovjednik čija se pojava doima kao da će se nešto veoma važno dogoditi. No on tek kaže momku koji je sjedio pored njega na stanici:




»Kad će ta vražja poštanska kočija?« te mu poklanja odijelo i kreće u donjem vešu u nepoznato. Priča se potom fokusira na mladog Samuela Alabastera (Pattinson) koji traga za voljenom Penelope (Mia Wasikowska) u društvu tog lažnog propovjednika koji bi ih trebao vjenčati, vodeći sa sobom ponija Butterscotcha, kojeg joj je kupio kao vjenčani dar, nazvavši ga po njenim omiljenim pralinama. Ali putem saznaje da je ona »oteta«, pa se potraga za njom pretvara u avanturu njena oslobađanja koji će kulminirati bizarnom scenom u kojoj on ubija »otmičara« dok je mokrio, a mlaz mokraće i dalje šiklja iz njegova spolovila koje viri iz njegova šlica. No Samuel ubrzo otkriva da ona nije bila oteta, već zaljubljena i ubije se u naletu ljubomore.


Priča se nastavlja s Penelope koja napušta svoju kolibu i kreće na dugi put sa svećenikom, tijekom kojeg se moraju suočiti sa žrtvinim ludim bratom traperom i jednim Indijancem velika srca, u sumanutom spoju slapsticka, girl-power estetike i parodije.


 Velika filmska glad


Izvan konkurencije prikazan je još jedan komad koji pristupa retorici westerna na atipični način. Riječ je o filmu »Black 47« Lancea Dalyja ambijentiran u Irskoj 1847., u koju se vraća njegov protagonist Martin (James Frechevile) nakon što kao dezerter napušta Afganistan gdje se borio za obranu britanske krune i njene kolonijalističke pohlepe. No Irska u kojoj se zatekao nalazi se u gorem kaosu od Afganistana iz kojeg je dezertirao umoran od rata. Zemljom hara glad, a krumpirova bolest poharala je polja, uništivši glavni izvor prehrane i prihoda jedne trećine stanovništva.


Žrtva te pošasti je i Martinova obitelj, pa on planira emigrirati u SAD da bi je prehranio. No prije toga treba krenuti u krvavi osvetnički pohod na irsku socijalnu i političku hijerarhiju. Zato Britanci odluče angažirati inspektora, njegova bivšeg suborca, da zaustavi njegovo ludilo. Naziv filma krije crnu godinu u kojoj se dogodila ta Velika filmska glad, koju u svom imenu koristi i istoimeni američki celtic-punk bend, omiljen među simpatizerima irskih republikanaca. Jer borbeni duh Michaela Collinsa u irskom filmu živi vječno.



Veliki korejski sineast Hong Sangsoo ne posustaje. U posljednje dvije godine snimio je toliko filmova da smo im već zaboravili broj, iako je redom riječ o velikim komadima. Lani je u Berlinu njegova muza Kim Min-hee osvojila Srebrnog medvjeda za najbolju žensku ulogu (šifra: »Noću na plaži sama«). Potom je u Cannesu predstavio dva filma – »Claireino koljeno« i »Dan poslije«. A godinu poslije vraća se u Berlin s najnovijim filmom »Grass« (Trava) prikazanom u paralelnom Forumu. Na kraju ulice u kojoj nitko ne bi očekivao pronaći takvo mjesto, smjestio se kafić u kojem ljudi sjede i međusobno razgovaraju. Nešto novo? Razlika je tek u tome što se nasuprot tog kafića nalazi mala trgovina u kojoj je njegov vlasnik posadio različito povrće pretvorivši ga u nešto poput rasadnika. Vrijeme prolazi, a ljudi koji sjede za različitim stolovima počinju se sve više zbližavati. Među njima je i neizostavna Min-hee koja sve to promatra i bilježi vlastite misli. Iako je noć duboka, gosti se ne razilaze. U odnosu na autorove dosadašnje radove, sada je smrt dominantnija, ali krajnje apstraktna. Ustvari ovo je Kimov najapstraktniji komad. Većina junaka u filmu ostaje anonimna i film bismo mogli promatrati zatvorenih očiju, strogo fokusirani na dijaloge koji grade njegov ritam. Kao da živi i mrtvi zajedno minglaju u noći u kojoj sve postaje zamagljeno. Noći u kojoj granica između apstraktnog i konkretnog postaje sve tanja.



Divlji rođaci


Sličnim »poljoprivrednim« temama pozabavio se i fini doks Jumane Mane »Wild Relatives« (Divlji rođaci) prikazan u paralelnom Forumu, u kojem znanstvenici iz istraživačkog centra ICARDA (Međunarodni centar za poljoprivredno istraživanje u sušnim područjima) pokreću gensku banku da bi »zaštitili« i replicirali sjemenje iz ratom poharanih sirijskih usjeva te ga preko Bejruta prebacili na norveški otok Svalbard, koji postaje nešto poput njegove Noine arke. Iako slični projekti postoje i u nekim drugim zemljama.


Igrajući na geografski i kulturološki sraz ratnog Alepa i idiličnog Svalbarda, autorica u filmu smireno operira motivima bioraznolikosti, klimatskih promjena, korporativne politike i otpornosti. »Gliste su sretne kad je zemlja zdrava«, reći će jedan od njenih aktera koji se bavi organskom poljoprivredom. U svijetu danas ima sve manje sretnih glista.