Umjetnička avangarda

Sjetna tišina sumraka: Festival nevidljivog filma posvećen dvojici sumanutih Katalonaca

Dragan Rubeša

Ono što povezuje Serrin i Portabellin opus lik je Drakule. U Serre on se nakratko ukazuje u filmu »Historia de la meva mort« (»Priča o mojoj smrti«), dok je u Portabelle on praktički sveden na san u snu. Ono što je trebao biti film o snimanju filma »El Conde Dracula« (»Grof Drakula«) Jessa Franca, autora koji je već rasturio vampirske žanrovske kodekse u kultnom »Vampyros Lesbos«, prometnulo se u posve osobno crno-bijelo 16 mm ludilo, neku vrstu sablasti od filma. U tom ludilu Portabella »špijunira« Franca na njegovu setu, ali i ispisuje osobni hommage Dreyeru (»Vampyr«) i Murnauu (»Nosferatu«)



Ovogodišnje 12. po redu izdanje Festivala nevidljivog filma iza kojeg stoji agilna Tanja Vrvilo, posvećeno je dvojici sumanutih Katalonaca. Iako ih razdvaja generacijski jaz, obojica baštine dostatnu dozu estetskog elitizma. Ali on nije sveden na pozerstvo, već se može promatrati kao neizostavna etapa u genezi bjelosvjetskih umjetničkih avangardi, koje će puno godina kasnije iznjedriti intervencije Petera Tscherkasskyja.


Pere Portabella rođen je 1929. u Figueresu. Albert Serra rođen je 1975. u Banyolesu. I dok je naša radikalna filmofilija u nekoliko navrata imala prilike upoznati Serrin opus, mahom u sklopu Festivala filmova o ljudskim pravima, Portabella je u nas doista »nevidljiv«. Zato je 12. Festival nevidljivog filma započet projekcijom autorova seminalnog komada »Vampir Cuadecuc«, ujedno i njegov prvi susret s našom kino publikom u formi velike retrospektive. A nakon Zagreba upoznat će ga i publika riječkog Art-kina, u kojem Filmske mutacije tradicionalno gostuju još od njihovih početaka.


Ono što povezuje Serrin i Portabellin opus lik je Drakule. U Serre on se nakratko ukazuje u filmu »Historia de la meva mort« (»Priča o mojoj smrti«), dok je u Portabelle on praktički sveden na san u snu. Ono što je trebao biti film o snimanju filma »El Conde Dracula« (»Grof Drakula«) Jessa Franca, autora koji je već rasturio vampirske žanrovske kodekse u kultnom »Vampyros Lesbos«, prometnulo se u posve osobno crno-bijelo 16 mm ludilo, neku vrstu sablasti od filma. U tom ludilu Portabella »špijunira« Franca na njegovu setu, ali i ispisuje osobni hommage Dreyeru (»Vampyr«) i Murnauu (»Nosferatu«).




Jer, riječ je o autoru koji »ne samo da rekreira mnoge od njihovih najljupkijih vizualnih tekstura, već i dezintegraciju i raspadanje koje uočavamo danas dok ih gledamo s izblijedjelih kopija – te krhke i eterične slike na rubu da ishlape s platna poput samog Nosferatua«, kako je to davne 1971. napisao neizostavni gost Festivala nevidljivog filma Jonathan Rosenbaum u svom kanskom izvještaju za The Village Voice u povodu svjetske premijere »Vampira Cuadecuca« u sklopu off selekcije Quinzaine des Realisateurs.


Spiritistička seansa


Jer, dok je Jesus/Jess Franco slavio ljepotu vampira koristeći u svom komadu starlete i plejboje šezdesetih, od Soledad Mirande do Freda Williamsa, Portabella ih transformira u aktere nijemog filma i reducira ih na sjene. Samo smrt može osloboditi vampira od tog šarma. Zato Portabellin film u samoj završnici postaje zvučan i pridružuje se realnosti. Zato je »Vampir Cuadecuc« bliži okultnoj fotografiji i spiritističkoj senasi, kao što je sadržaj porcije koju je ludi Renfeld (Klaus Kinski) u Francovu originalu tresnuo o zid ćelije, bliži akcijskom slikarstvu. Njegovu apstraktnu dimenziju Portabella svodi na još apstraktnije crne i bijele površine. Zato Portabella u labirintu »Vampira Cuadecuca« otvara vrata u neki drugi svijet u kojem vampiri više ne egzistiraju, svedeni na erotsku fantaziju. Iako Portabellin film uz Franca (redatelja) priziva i jednog drugog Franca (diktatora), čija će se smrt dogoditi šest godina kasnije. Na tu smrt referira se gotovo proročanski Christopher Lee, koji pri samom kraju filma čita epizodu Drakuline smrti iz Stokerova istoimenog romana.


S druge strane, Albert Serra je tipični post-klasični sineast, čiji se opus doima poput putovanja kroz vrijeme. »Ja sam najveći ultra-nacionalist od svih mojih sugrađana. Radikalni Katalonac, veliki Španjolac i vojnik Stare Europe«, kazat će ironično taj sumanuti autor čija robusna formalna struktura priziva vizije i refleksije Strauba & Huillet, iako se još snažnije oslanja na rigorozne kompozicije kadra i fascinaciju naracijom. U njihovoj fludinosti priče, Serrini komadi krajnje su romaneskni.


U njegovih protagonista, bilo da je riječ o Don Quijoteu, Casanovi i Gašparu & Co. kao da se brišu granice između heroja i običnih ljudi, mita i stvarnosti. Za razliku od Portabellina vampira, onaj Serrin nudi smrt kao poklon i oslobađanje od patnje. Jer, promatrati Serrine filmove i njihov onirični proces, isto je što i sanjati film i gledati ga zatvorenih očiju, osluškujući prirodu i pjev ptica. Serrini očnjaci uranjaju u melankoličnu tišinu sumraka, u vizualnom i konceptulanom diskursu, posve odvojeni od realnosti, kao u nekom starom filmu.


Usamljena tijela


Kad Serra kaže za sebe da je »radikalni Katalonac«, to se prvenstveno odnosi na autorovo radikalno iščitavanje Cervantesa u »Viteškoj časti« (»Honor de cavalleria«), čiji junaci govore katalonskim jezikom, postavljeni u land-art okvir u kojem tijela i zemlja postaju esencijalne komponente. No umjesto da evocira određenu metodu, Serra voli biti krajnje apstraktan, što i ne čudi, jer jer riječ o autoru koji dolazi na film s područja književne teorije, španjolske filologije, teatra i videa. U Serre nema ni vjetrenjača ni djeve Dulcineje. Ostaju tek usamljena tijela Don Quijotea i Sancha Panze koja lješkare uokolo i čekaju da se nešto dogodi. U »Priči o mojoj smrti«, koju je autor u Locarnu opisao kao »unfuckable film«, usamljeno tijelo Casanove susreće u Karpatima nemirnu figuru Drakule. Prema Serri, »to nije samo Casanovin kraj, već i kraj vremena«.


To je film o arhaičnom vampirizmu i neizbježnosti revolucije. I dok je u filmu Drakula taj koji ima uspjeha kod žena, Casanova nije nikakav racionalni libertinac kakva ga poznaje povijest, već doista postaje »unfuckable« u svom raspadanju. On ne putuje u Transilvaniju autom, kao što to čini Portabellin junak. Jer, Serra voli snimati posljednje dane stvarnih (povijesnih) ličnosti.


To nisu samo posljednji Casanovini dani, već i posljednji dani Luja XIV. čiji pogled više nije u stanju proizvesti vizualne geometrije. Dobili smo dakle još jednu vampirsku sliku koja je izmijenila povijest Europe. Još jedno »unfuckable« tijelo u stadiju raspadanja. No »Smrt Louisa XIV.« gotovo je kirurška rekonstrukcija o životu slike. Katalonski jezik ovdje zamjenjuje verbalna igra kralja Leauda i njegov nepostojeći jezik.


Igru će u »Kralju sunca« zamijeniti jedan debeljko s njegovom perikom, koji stenje na podu umjetničke galerije obasjane crvenom svjetlošću, negdje na pola puta između uzvišenog i grotesknog, Bunuela i Dalija. Minimalistički i materijalistički istodobno, Serrini komadi demistificiraju svoje subjekte i prikazuju ih kao svaka druga bića koja gutaju, žvaču, pišaju i seru. Promatramo ono što se događa pred našim očima i vrijeme kao da ne postoji