Čitav politički opus Olivera Stonea, naročito onaj vezan za američke predsjednike (»JFK«, »Nixon«), praktički je sveden na opskurnu slutnju urote, paranoje i stanja u kojem izdaja vreba iza svakog ugla. Iako je nekad i sam bio dijete (političkog) establišmenta, on jako dobro poznaje vojni mentalitet jer se i sam borio u Vijetnamu, ali i zna kako izgleda erotski zov Moći.

Zato je bilo očekivano da će Stone otkriti taj ultimativni eros u slučaju zviždača Edwarda Snowdena koji je američkim noćnim morama i paranojama podario konkretnu formu, otkrivši podatke o tome kako je američka NSA (National Security Agency) godinama elektronički prisluškivala i pretraživala sve podatke internetskih korisnika u svijetu, ali i njihove telefonske pozive, elektroničku poštu, pa čak i narudžbe na Amazonu.

Jer, nakon što je Julian Assange dobio svoj dugometražni igrani film »The Fifth Estate« (Tajne petog staleža) iza kojeg stoji provjereni Bill Condon koji je za ulogu slavnog zviždača angažirao Benedicta Cumberbatcha, bilo je pitanje dana kad će se to dogoditi sa Snowdenom.

Oba aktera – Snowden i Assange – dopustila su dokumentaristici Lauri Poitras da uđe s kamerom u njihove hotelske i ine sobe. Rezultat su dva sjajna autoričina dokumentarca – »Citizenfour« i »Risk« – koja nam u spoju aktivizma i žurnalizma pokazuju povijest kakva se događa. Ona pritom ne priča sa sjenom, niti s pikseliziranim fizionomijama, već s akterima čija su nam lica dostupna ovdje i sada. Poitras itekako dobro zna da ona nije tek obična svjedokinja zbivanja, već nešto više od toga.

Patrioti koji su progledali

No ako je Poitras sanjala ono što u mokrim snovima sanja svaki dokumentarist – biti u sobi licem u lice s Edwardom Snowdenom – možda nije ni slutila da će tako brzo i sama postati filmski lik. U Stoneovu komadu za kojeg autor već na samom početku navodi da je riječ o »dramatizaciji stvarnih događaja«, glumi je Melissa Leo, dok Snowdena potretira autentični Joseph Gordon-Levitt, koji nije samo fino uvježbao njegove manirizme već i boju glasa.

Oba su bili patrioti u službi viših ciljeva, ali su na kraju progledali (promatrati scenu prosvjeda ispred Bijele kuće, jednom od onih u kojem će se naći i Kovic, iako je u potonjem slučaju on bio daleko masovniji).

Tada će se doduše Snowden konfrontirati sa svojom djevojkom mirotvorkom (Shailene Woodley), ali ubrzo prelazi s mračne strane na onu pravednu. Oba aktera, Snowden i Kovic, imali su tjelesni hendikep. Kovic je bio prikovan za invalidska kolica, a Snowden je imao epilepsiju.

No za razliku od Stoneovih ranijih filmskih paranoja i febrilnih stanja, »Snowden« je iznenađujuće kontrolirani i smireni komad filma, možda i zato jer je takav njegov povučeni, sramežljivi i introvertirani nerdovski protagonist. Ono što Stonea najviše zanima je onaj spori proces u kojem njegov protagonist počinje iskazivati nepovjerenje prema vladi za koju je radio.

No dok se dokumentarni film Laure Poitras gleda kao najnapetiji triler, u Stoneovim hotelskim scenama nedostaje punokrvne tenzičnosti. Nema tu one zvonjave telefona i zvuka hotelskog alarma koji su nas izluđivali.

A i liku novinara Glenna Greenwalda (Zachary Quinto) Stone ostavlja premalo prostora, pa film krade lik Snowdenovog CIA mentora Corbina O’Briena (sjajni Rhys Ifans) koji se logično ne ukazuje u »Citizenfouru«, jer on nije ni bio Poitrasičin primarni cilj, već funkcionira kao najpotentniji izdanak Stoneove »dramatizacije«. Saznali smo, recimo, i to da Snowden voli Thoreaua i Ayn Rand, ali i kultni japanski anime »Ghost In the Shell«.

Svjetlo okruženo mrakom

U Stoneovu komadu svi nešto skrivaju. Poput američkih vlasti koje skrivaju krivnju i nikad je ne žele priznati, što je već postao raison d’etre njihove politike. Na isti način, sve njeno Zlo ostaje skriveno kao ultimativni dokaz u jednoj Rubikovoj kocki. Tako u filmu vidimo TV isječak Obamine predsjedničke kampanje u kojem on poručuje naciji da »nema prisluškivanja američkih državljana«.