Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 1
Sutra: 10° 10° 1
9. prosinca 2019.
Zadnji intervju

S velikom Mani pričali smo prije samo desetak dana: 'Ovu opljačkanu zemlju trebalo bi nazvati Kleptomanija'

Snimio Darko Jelinek
Snimio Darko Jelinek
Autor:
Objavljeno: 13. studeni 2019. u 12:57 2019-11-13T12:57:00+01:00

Pisati za mene znači biti potresen, biti stalno iznenađen i začuđen situacijama u svijetu u kojem živiš, biti u stanju užasa i smijeha, patnje i ljepote. Uvijek me iznova obuhvaća uzbuđenje i strast prema likovima i situacijama koje pokušavam smjestiti u rečenicu na tom kompjutorskom zaslonu. Naravno da u takvom stanju prijeti i opasnost gubitka daha, strah, neka vrsta mučnine. Ali kroz vatru se ne može proći bez stanovitih opeklina

Velika Mani Gotovac, koja je preminula sinoć, točno na svoj osamdeseti rođendan prošli je mjesec izdala svoju posljednju knjigu - "Rastanci". Zadnji istup za medije bio je upravo u Novom listu, svega desetak dana prije odlaska dala je veliki intervju našoj urednici Kim Cuculić.

- Pisati za mene znači biti potresen, biti stalno iznenađen i začuđen situacijama u svijetu u kojem živiš, biti u stanju užasa i smijeha, patnje i ljepote. Uvijek me iznova obuhvaća uzbuđenje i strast prema likovima i situacijama koje pokušavam smjestiti u rečenicu na tom kompjutorskom zaslonu. Naravno da u takvom stanju prijeti i opasnost gubitka daha, strah, neka vrsta mučnine. Ali kroz vatru se ne može proći bez stanovitih opeklina, znam. Slična iskustva imala sam i kada sam vodila kazališta. I moram reći da mi i sada, i u pisanju, ona jako pomažu. Najprije vidim prizor, prostor, možda i vrijeme, pokušavam zamisliti strukturu, sve to u živo gledam tu ispred i oko sebe. A tek nakon toga, pokušavam isto i napisati. Na neki način, vratiti kazalištu, rekla je Mani Gotovac.

S poznatom teatrologinjom, kazališnom kritičarkom, književnicom i prvom intendanticom u povijesti hrvatskog kazališta te intendanticom riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, prije toga smo razgovarali u veljači prošle godine. Tada je povod bio njezin roman »Ćutim te« – priča o jednoj obitelji i njezinoj tragediji, ali i priča o današnjem hrvatskom društvu. Ovih dana predstavljen je novi roman Mani Gotovac, njena deveta knjiga, pod znakovitim naslovom »Rastanci«, objavljen u izdanju VBZ-a.

Kritičari su ga nazvali "dobrim i rijetkim štivom napisanim sa srcem i namijenjenim srcu". Knjiga »Rastanci« posvećena je Seneki, legendarnom umjetniku Željku Senečiću, filmskom i kazališnom scenografu, dizajneru interijera, scenaristu i slikaru. U Luvu nije teško prepoznati Seneku, a u Luz – Mani, međutim »Rastanci« nisu autobiografija ni memoari, već zanimljiva kombinacija i mješavina fakta i fikcije, realnosti i snoviđenja.

U "Rastancima" obuhvaća i širu društvenu sliku u rasponu od četrdesetak godina. Najviše piše o miljeu koji joj je najpoznatiji i najbliskiji – o umjetničko-kulturnim i intelektualnim krugovima, ponajviše zagrebačkim (spominju se primjerice Slavica i Igor Mandić, Stanka i Branko Ivanda). Gotovac piše i o propasti Jadran filma, koji su Amerikanci zvali europskim Hollywoodom. Dotiče se autorica i hrvatske pretvorbe i privatizacije, a evocira i zadnji rat u Hrvatskoj.

Na jednom mjestu u romanu piše: »Moćnici su opljačkali cijelu zemlju. Najbolje bi bilo da se njima u čast ona i prozove jednostavno – Kleptomanija.« Na stranicama svog novog romana Mani Gotovac je kritična prema današnjoj društveno-političkoj situaciji.

– Luva i Luz nije zanimala politika. Ali kada bi sada sjedili pred Bonavijom, pred kojom su rado sjedili, nužno bi ušli u razgovor o Zoranu. Da. O Milanoviću. I prepirali se oko njega. Zašto? Uh, bio bi to još jedan obiteljski potres. Luv bi tvrdio da je Milanović povijesno i politički najpozvaniji, a Luz bi vikala da je on pritom i emotivac, a da nam samo emotivac može spasiti zemlju. Luz i Luv tada ne bi bili svjesni da su i jedan i drugi za istoga!, kaže nam Gotovac.

Dotaknula se i svojeg odnosa prema Rijeci.

- Moj odnos prema Gradu je dvojak – najprije kao prema prljavoj luci, a onda prema riječkoj noćnoj čarobnici. Rijeku doživljavam kao sukob Mediterana i Mitteleurope. Nenad Šegvić, kojeg smatraju najvećim direktorom najmanjeg festivala, i ja smo Splićani. U šetnji Rijekom odveo me na ribarnicu. Ispred mene je hodala djevojka s velikim pladnjem riba na glavi. Toliko sam se zadivila da sam se poskliznula i srušila u tacnu! Nenad me pokupio u svoj mantil, pokrio me, odveo u teatar i uvalio u kazališnu kadu. Miješali su se mirisi pohanih škampi, inćuna i drugih ribica koje su skakutale po mom donjem vešu. »Uh, koji miris!«, rekla sam Nenadu i dodala: »To ti je miris Mitteleurope o kojoj više umujete nego što je stvarate.« I iskra je frcnula mojom glavom. Uskoro smo se našli na Kantridi i pokrenuli neki novi teatar. Bili su tu Vinko Brešan, Dalibor Laginja i Mate Matišić i mnogi drugi koji su isto željeli. Bila je tu i glavna glumica Edita Karađole i tako je nastala predstava »Mirisi, zlato i tamjan« - prisjetila se Gotovac

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.