Revolucionarna godina

Riječki fakulteti na margini studentske pobune mitske ’68.

Kim Cuculić

Foto: Vedran Karuza

Foto: Vedran Karuza

Panel-rasprava »1968: Što se događalo u svijetu, a što u Rijeci?«, održana u OKC-u Palach, na kojoj su sudjelovali filmski redatelj Rajko Grlić, povjesničar Hrvoje Klasić, novinar Neven Šantić i istraživač Bruno Vignjević, bila je jedna od posjećenijih tribina u Rijeci u posljednje vrijeme



RIJEKA Čuveni slogan revolucionarne 1968. »Budite realni, tražite nemoguće« na francuskom je originalu »Soyez réalistes, demandez l’impossible« ispisan na zidu riječke Galerije SKC, u sklopu izložbe »Bunt: ’68. u Rijeci i svijetu«. Otvorenjem izložbe počelo je obilježavanje 50. obljetnice 1968. godine u Rijeci, koje su organizirali Odsjek za kulturalne studije riječkog Filozofskog fakulteta, udruga Drugo more, Galerija SKC i udruga studenata IKS, kao dio projekta »Krajobrazi sjećanja« i u sklopu programskog pravca »Doba moći« Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture.


Kao mjesto izložbe i drugih događanja odabran je kultni riječki klub »Palach«, koji je dobio ime po češkom studentu Janu Palachu, koji je 1969. usred Praga zapalio samoga sebe i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu. Izložba u Rijeci povezuje priču snažnih političkih prosvjeda iz svibnja 1968. s recentnijim studentskim pokretima i umjetničkim praksama koje pozivaju na promišljanje sadašnjice i njenih problema. Obuhvaća arhivske materijale (članke iz Novog lista i zapisnike sa studentskih skupština), koji su te godine pratili događaje u Zagrebu i Rijeci, zatim kratke dokumentarce koji prikazuju aktualne studentske otpore na sveučilištima u svijetu te izbor studentskih umjetničkih radova.


Utopija


U OKC-u »Palach« održana je i panel-rasprava »1968: Što se događalo u svijetu, a što u Rijeci?«, na kojoj su sudjelovali filmski redatelj Rajko Grlić, povjesničar Hrvoje Klasić, novinar Neven Šantić i istraživač Bruno Vignjević. Bila je to jedna od posjećenijih tribina u Rijeci u posljednje vrijeme. Govoreći o katalizatorima koji su 1968. pokrenuli studentski bunt, Klasić je naveo Vijetnamski rat, nuklearno naoružavanje i konzumerističko društvo. Međutim razlozi pobune u raznim zemljama nisu bili isti, već je svaka pobuna imala neku autentičnost. Rajko Grlić je 1968. doživio u Pragu, u koji je došao studirati.




– Godine 1966. stigao sam u Prag i doživio ga kao strašno sivi grad. Čehoslovačka je tada bila neka vrsta ruske kolonije. Ali u isto vrijeme u Pragu su radila brojna kazališta i izdavačke kuće, održavali su se koncerti i kulturom se branilo od sivila ruskog socijalizma. Godine 1968. javila se nada da bi taj socijalizam mogao dobiti »ljudsko lice«. Krenulo se u poduhvat koji je graničio s utopijom i povjerovali smo da svijet može biti drugačiji. U Pragu se osjećao zanos, a onda su došli Rusi i sve se srušilo. Bio je to »praški san« koji je naprasno razbijen – prisjetio se Grlić.


Rijeka indirektno


Bruno Vignjević govorio je o 1968. u Jugoslaviji i Rijeci. – »Varljivo ljeto« nije zaobišlo ni socijalističku Jugoslaviju. Demonstracije su poveli beogradski studenti u tamošnjem Studentskom gradu, a na njihovu stranu stali su i pojedini profesori. Kritizirali su nezaposlenost mladih i nejednakost, tražeći demokratizaciju društveno-političkih organizacija, slobodu javnog mišljenja te slobodu izbora. Istim putem nastavljaju i njihovi kolege iz Ljubljane, Zagreba i Sarajeva, ali smanjenim intenzitetom.

Negdje na društvenoj margini spomenutih događanja nalazili su se pojedini riječki fakulteti, a Rijeka je indirektno bila povezana sa šezdesetosmaškim strujanjima, posebice onima u Čehoslovačkoj. Naime grupa od dvadesetak riječkih studenata Strojarskog fakulteta našla se te godine u Plzenu, na studentskoj razmjeni. Jedan od njih, Željko Morović, snimio je dramatične događaje i njegove su fotografije sada na izložbi u »Palachu«, koji je dobio to ime inicijativom Igora Mrduljaša, tadašnjeg predsjednika Odbora saveza riječkih studenata – osvrnuo se Vignjević.


Na tribini je rečeno i da, u usporedbi sa zapadnim zemljama, mladi u Jugoslaviji nisu bili protiv sistema, nego su tražili promjene unutar sustava. Kao mogući razlog naveden je i jaz između roditelja i djece u bivšoj Jugoslaviji, dok je Rajko Grlić kao glavni razlog pobune u Americi naveo mladenački bunt protiv potrošačkog društva i materijalizma. Na tribini je spomenuta i reakcija Josipa Broza Tita, koji je podržao studente rekavši da su protesti dokaz da u društvu postoje nagomilani problemi koji se nisu rješavali te da demonstracije jugoslavenskih studenata nisu odraz pobune u Francuskoj, Njemačkoj i Čehoslovačkoj. Studenti su pozdravili Titove riječi, a pobuna se utišala.