Arhivski ratni materijal

“Psi rata” u Cinestaru: Neka bog blagoslovi Ameriku Dicka Cheneyja

Dragan Rubeša

Kad kažemo da je film sjajan, tada prvenstveno mislimo na sumanutog Jonaha Hilla



RIJEKA Godina 2008. postala je jedna od najvažnijih u genezi recentnog holivudskog imaginarija. U njoj započinje McKayev film »Oklada stoljeća« (The Big Short), u kojem se događa američki neoliberalni ekonomski kolaps. U njoj započinje i kolektivna memorija filma Todda Phillipsa »Psi rata« (War Dogs), koji se prikazuje u riječkom Cinestaru, konkretnije, arhivskim materijalom snimljenim u ratnom Iraku.


Sve ostalo svodi se na klasičnu transformaciju američkog »self made mana« koji kreće s dna, otkriva veliku životnu priliku, dodiruje njenu mračnu stranu i potom pronalazi iskupljenje inkarnirano u osnivanju nove obitelji i u torbi punoj love. Da, takva je i geneza karizmatičnog Efraima Diverolija (uvijek sjajni Jonah Hill), koji se vraća u Miami gdje susreće starog školskog prijatelja Davida (Miles Teller), koji životari masirajući imućne žitelje rezidencijalnih četvrti, nakon što mu je propao biznis s plahtama od egipatskog platna koje je prodavao staračkim domovima.


Dobar posao


»Novac se gomila između redaka«, glavni je moto Phillipsova filma, koji, poslužimo se nazivom autorove famozne trilogije, igra na medijske i ine prljave ratove i njegove pse koji postaju svojevrsni preludij kolektivnom mamurluku. Zato će im se životna prilika ukazati dilajući američkoj vojsci u Afganistanu bivše sovjetsko oružje kupljeno u Albaniji. Takva krama ima i u nas dobru prođu, pa bi Efraim i David i u Hrvatskoj zasigurno napravili dobar posao. U eri u kojoj Pentagon i portali za prodaju oružja nalik militantnoj verziji eBaya žive zajedno u ljubavi i slozi.




Ali njihov biznis zaintrigirat će notornog trgovca oružjem (neizostavni Bradley Cooper), koji ih želi uključiti u svoj deal. No kad kažemo da je Phillipsov komad sjajan, tada prvenstveno mislimo na sumanutog Jonaha Hilla, čiji ga ujak smatra predanim Židovom i vrijednim »poduzetnikom«, kao što je za Davida veliki prijatelj i poslovni partner, iako je on tek najobičniji kokainski bonvivan velikih apetita.


Ništa bez »Mamurluka«


Pritom autor operira na već istraženim teritorijima u rasponu od De Palmina »Scarfacea«, koji postaje njegovo sveto pismo, pa sve do kasnijeg Scorsesea (»Dobri momci«), čija se tenzija razvija u ritmu eksplozivnog soundtracka, sada u rasponu od Pink Floyda i Aerosmitha do Leonarda Cohena i 50 Centa, iako je Phillipsov komad ideološki blizak antiratnim komadima poput Russellova »Tri kralja«. Kako priča odmiče, tako glazba postaje sve bučnija, trgovina oružjem se širi i napreduje, novci se gomilaju, a ratna ekonomija doživljava svoj klimaks. »Nek bog blagoslovi Ameriku Dicka Cheneya!«, urla Jonah Hill.


No dok sondira vanjsku politiku Busheve administracije, Phillipsov komad postaje sve popustljiviji u odnosu prema likovima, jer Hollywood uvijek pronalazi način na koji će odgrnuti veo američkog sna, da bi ga potom opet nanovo stavio na njegovo lice (to je ono vražje iskupljenje), kako bi oprostio vlastitim sinovima na svim grijesima koje su počinili. No Phillipsova komedija bila bi još bolja da u njoj ima nešto manje »Mamurluka«. Od kojeg se njen autor valjda nikad neće izliječiti.