25 FPS

“Prazni sati” Mate Ugrina: Riječki “Toblerone” kao zona otuđenosti i iluzija

Dragan Rubeša

Naslov tog jedanaestminutnog dragulja bio je »Prenoćište«. U medijima smo mogli saznati i to da je Uljanik tim istim prenoćištem pokrio svoj dio kredita



RIJEKA – Kad prolazimo iz centra Rijeke u smjeru Kantride i obratno, ugledat ćemo jednu žutu zgradu smještenu nasuprot »3. maja«. Popularno je nazivaju »Toblerone« i izgrađena je za smještaj njegovih škverana.


Ponekad smo onako voajeristički na njenom prozoru mogli uočiti radničku majicu koja se suši na suncu ili vrećicu za čije je sastojke riječka bura bila idealni nadomjestak za hladnjak. Kako se već na sličan način snalaze stanari svih naših samačkih hotela i studentskih domova.


U taj isti prostor ušao je Mate Ugrin u kratkišu »Prazni sati« (»Vacant Hours«) prikazanom u Art-kinu u sklopu gostovanja 15. izdanja zagrebačkog Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa, poznatijeg kao 25 FPS.




Iako je radni naslov tog jedanaestminutnog dragulja bio »Prenoćište« (»The Dormitory«). Snimljen je uz potporu Grada Rijeke i u koprodukciji berlinskog Universitat der Kunste na kojem je autor studirao.


Vrijeme je katastrofa


U medijima smo mogli saznati i to da je Uljanik tim istim prenoćištem pokrio svoj dio kredita. Njegovim stanarima, migrantskim radnicima iz Bosne, Ukrajine, Bugarske, Filipina i tko zna koje otužne zemlje koja je u još većim govnima od Ružne naše, taj kredit ne znači ništa.


Autor ih promatra u seriji nijemih, dugih i statičnih tabloa, pogleda uprtih u mobitele i laptope, u nekakvom gotovo nepomičnom meta-prostoru u kojem su zatočene njihove iluzije i fantazije. Jedan od njih napustit će tu zonu otuđenosti i sumraka i odlazi do grada u disko kojim odzvanjaju zvuci »Electro Teama«. Iako će tamo postati još otuđeniji i usamljeniji. A možda ode s prijateljima do plaže.


Preostaje mu tek da tim istim mobilnim uređajem nazove nekog da ne bude sam, tek toliko da mu poruči kako je Bojan otišao i trebalo bi da stigne »neko novo dete«.


Jer, vrijeme brzo prolazi. Vrijeme je katastrofa. Svijet je katastrofa.



Među nagrađenim autoricama je i Pia Borg čiji je »Demonic« imao svjetsku premijeru na ovogodišnjem Cannesu. Autoričin eksperimentalni doks »Abandoned Goods« osvojio je 2014. u Locarnu Zlatnog leopardića u kategoriji najboljeg kratkiša. Balansirajući negdje na pola puta između horora i doksa, Borg uzdiže ispovijesti »opsjednutih« žrtava sotonističkih kultova na razinu misterioznog virusa u tsunamiju medijske histerije i lažnih sjećanja, koristeći footage satkan od povijesnih rekonstrukcija, arhitekture okultizma, kompjutorske animacije, tabloidne histerije i magnetofonskih snimki.



Selfie manija


I u »Zombijima« u režiji belgijskog pjesnika, performera, hip-hopera, videoumjetnika i stilista Balojija (Grand Prix 25 FPS-a), mobiteli imaju dominantnu ulogu. »Just for selfies. People dance no more«, repa njegov akter u brijačnici, izlazeći u žutoj jakni nalik Yoavom kaputu iz Lapidovih »Sinonima«. Svi snimaju sebe, sa svjetlima na licu. 3.000 lajkova na fejsu. Uvodni kadrovi ambijenitrani u diskoteci koji prizivaju estetiku videospota, ubrzo izlaze na ulice Kinšase koje puno duguju onoj istoj sceni koju je Renaud Barret sondirao u doksu »Systeme K« prikazanom u ovogodišnjoj berlinskoj Panorami, ali i dendijima u pink odijelima koji se šepure ulicama Brazavillea, poznatijim kao »sapeuri«.


I Austrijanac Albert Sackl, čija »Krutost« nije prikazana na riječkom gostovanju 25 FPS-a jer nije bila među laureatima, opsjednut je selfie manijom, kad u njegovoj trećoj masturbativnoj seansi u kadar ulazi i autorov mobitel, za selfie spreman. Iako sve to postaje smiješno jer njegov penis (pazi spoiler!) nije u stanju satima održati vlastitu erekciju, u zrnatom spoju narcizma i samozadovoljenja, egzibicionizma i praznine.