Fikcionalni kanibal-serijski ubojica voli klasičnu glazbu, kao i norveški monstrum
Koju klasičnu glazbu sluša Hannibal Lecter u filmu »Kad jaganjci utihnu« Jonathana Demmea? – moglo bi glasiti nagradno pitanje na nekom od televizijskih kvizova. Odgovor je da ovaj ingeniozni psihijatar, izvanredan zločinački um i kanibal-serijski ubojica sluša »Goldberg varijacije« Johanna Sebastiana Bacha.
Nije to jedina veza između ovog monstruoznog fikcionalnog lika i umjetnosti. Prezime Lecter, vjerojatno nimalo slučajno, priziva francusku riječ lecteur – čitalac. Dok ime Hannibal aludira na doktorovu agresivnu i kanibalsku prirodu, prezime Lecter podsjeća na njegovu umjetničku narav. Osim toga, Hannibal Lecter istančanog je ukusa i voli fine stvari, poput talijanskog vina chianti. Lecterova rečenica: »A census taker once tried to test me, I ate his liver with some fava beans and nice chianti« izabrana je kao 21. od 100 najboljih filmskih citata svih vremena. Lecter je živio i u Firenci, u kojoj izlog jednog kafića danas krase slika glumca Anthonyja Hopkinsa i boca chiantija. Neki su kritičari uspoređivali Hannibala s njegovim mitološkim bićem – Drakulom. Razlog je taj što Lecter dijeli s Drakulom i ostalim tradicionalnim vampirima izgled i karakterne crte. Pored toga, Lecter kao i Drakula vuče podrijetlo iz istočnoeuropske grofovije. Grof Drakula je višestoljetni vampir, čarobnjak i transilvanski plemić. Živi u zabačenom zamku u Karpatima, a suprotno prikazu vampira kao odbojnih pojava u istočnoeuropskom folkloru, najčešće se prikazuje kao šarmantan i zavodljiv aristokrat. Temu monstruma koji vole umjetnost i pronalaze inspiraciju u popularnoj kulturi nedavno je aktualizirao masovni ubojica Anders Behring Breivik.
Poremećeni egzekutor
Uz ostalo, mediji su pisali o tome da Breivik voli čitati Kafku i Orwella te slušati klasičnu glazbu. Također je i pristalica Bečke filozofske škole, a citira i filozofa Johna Stuarta Milla, jednog od najutjecajnijih zagovornika utilitarističke teorije u filozofiji i ekonomiji. Tijekom svog krvavog pohoda na nevine žrtve, norveški monstrum navodno je na svom iPodu slušao violinsku skladbu »Lux Aeterna« u izvedbi Clinta Mansella. Verzija ove skladbe korištena je u filmu »Gospodar prstenova: Dvije kule«, u scenama borbi. Nekoliko sati prije stravičnog zločina Breivik je napisao: »Slušao sam tu skladbu nekoliko stotina puta i nikad mi nije dosta. Vrlo je inspirativna i potiče u vama strastveni gnjev. Stavit ću svoj iPod na najjači zvuk kako bih potisnuo strah«. Sličnost između fikcionalnog Hannibala i stvarnog Breivika je i u tome što su obojica napravili plastičnu operaciju na licu.
Gledao je Breivik, izgleda, i Von Trierov film »Dogville«, koji je naveo kao jedan od svojih najdražih filmskih naslova. Film, kao što je poznato, završava masakrom u selu. Od svih tih kulturoloških referenci možda je najinteresantnija ona da je poremećeni norveški egzekutor godinama igrao online igru »World of Warcraft«. U tom kontekstu zanimljivo je podsjetiti na knjigu »Protiv političke korektnosti« Srećka Horvata, koji u jednom dijelu uspoređuje realni i cyber-nacionalizam. Između ostalog, Horvat postavlja pitanje: »Što ako cyber-nacionalisti nisu samo fiktivni i simulirani nacionalisti, nego su oni ti koji su pravi nacionalisti?«. Ako pogledamo razmjere njihovih osvajanja svijeta i širenja ideologije nacionalizma, onda možemo ustvrditi da su oni vjerojatno i veći nacionalisti od samih nacionalista.
Internetski nacionalisti
U vrijeme kad je Horvatova knjiga objavljena, 2007. godine, internetski nacionalisti, za razliku od nekih igrača Warcrafta koji su već izašli iz virtualnog svijeta da bi ubili u realnom, još nisu bili prešli kobnu granicu između virtualnog i realnog svijeta. Horvat zaključuje da je samo pitanje vremena kada će to i učiniti, što se sa slučajem Breivika, nažalost, i obistinilo. Više se ne radi o tome da li virtualni svijet utječe na nasilje u realnom, nego se radi o totalnom preklapanju ta dva svijeta – smatra Srećko Horvat. Stvarna priča o norveškom krvniku arijevskog izgleda priziva još jednu referencu iz popularne kulture. Riječ je o romanu »Američki psiho« Breta Eastona Ellisa, prema kojemu je snimljen istoimeni film u režiji Mary Harron, s Christianom Baleom u glavnoj ulozi. Bale je utjelovio Patricka Batemana, uspješnog poslovnog čovjeka koji u slobodno vrijeme, bez ikakvog posebnog razloga, ubija ljude s kojima dolazi u kontakt. Patrick Bateman je mlad, privlačan i bogat. Pripada poslovnoj eliti New Yorka. Živi savršeno, u supermodernom apartmanu, koristi samo najbolje proizvode, nosi najskuplju odjeću, jede najbolju hranu… Po danu je savršeni mladi poslovni čovjek, a noću – savršeni serijski ubojica. Anders Behring Breivik odrastao je u Oslu, gdje je studirao menadžment. Nakon diplome osnovao je vlastitu tvrtku Breivik Geofarm koja se bavila uzgojem povrća…
Lovac u žitu
Ima još primjera povezanosti umjetničkih djela s masovnim ubojicama i stravičnim ubojstvima. Primjer koji se često spominje je roman »Lovac u žitu« J. D. Salingera, koji je inspirirao čak nekoliko ubojica. Holden Caulfield, junak Salingerova romana, bio je idol Marka Davida Chapmana, ubojice Johna Lennona, a primjerci »Lovca u žitu« pronađeni su i kod Johna Hinckleyja koji je pokušao ubiti Ronalda Reagana te kod Roberta Johna Barda koji je ubio američku glumicu Rebeccu Schaeffer. Iako Holden nije ubojica, čitanje Salingerova romana za spomenute je ubojice bilo kobno i dovelo ih je do društvene patologije. Na sličan način na koji je glazba iz »Gospodara prstenova« inspirirala Breivika, grupa »The Beatles« fascinirala je ubojicu Charlesa Mansona koji je volio »Bijeli album« i imao osebujnu interpretaciju pjesme »Helter Skelter«.
U Mansonovom bolesnom umu »Helter Skelter« je označavao totalni rat između crnaca i bijelaca. U dokumentarcu iz 2009. godine bivša članica Mansonove »Family« Catherine Share prisjetila se njegove opsesije: »Neprestano ga je slušao. Bio je uvjeren da svaka pjesma s albuma govori o nama i da navješćuje pad bijelog čovjeka i ustanak crnog.« U kolovozu 1969. članovi Mansonove »obitelji« ubili su Sharon Tate, tadašnju mladu suprugu Romana Polanskog, zajedno s još nekoliko ljudi. Svatko ima pravo na vlastite interpretacije umjetničkih djela, no u spomenutim primjerima granica između fikcije i realnosti opasno se pomaknula.
