69. Berlinale

Monolozi na pozornici života: Gledali smo filmove Angele Schanelec, Emina Alpera, Claudija Giovannesija

Dragan Rubeša

Catherine Deneuve i Andre Techine u Berlinu / REUTERS

Catherine Deneuve i Andre Techine u Berlinu / REUTERS

Berlinsku opsesiju literarnim adaptacijama slijedi i Claudio Giovannesi u filmu »La paranza dei bambini«, snimljenom prema istoimenom hvaljenom bestseleru autora »Gomore« Roberta Saviana. U Techineovu filmu »Zbogom noći« glumi  Catherine Deneuve



Svaki novi film Angele Schanelec, jedne od najradikalnijih predstavnica sada već ugasle Berlinske škole, mračniji je i depresivniji od prethodnog. Nakon mračnog »Der Traumhafte Weg« prikazanog u Locarnu, autorica i dalje ostaje fokusirana na ljudski očaj oslobođen od empatije.


Kao da nam ne dopušta da patimo zajedno s njenim junacima. U prvom planu njena najnovijeg komada »Ich War Zuhause, Aber« (»Bila sam kod kuće, ali«), jedna je majka koja pronalazi odbjeglog sina. No Schanelec više zanima njena egzistencija nego život, dok se suočava s pitanjima koja će utjecati na njenu karijeru u berlinskim kulturnim krugovima, vjerujući da je sinov bijeg povezan s očevom smrću. 


Scena se otvara sa životinjama. Pas koji slijedi vlastiti instinkt i hvata zeca. Magarac koji nas promatra s prozora svoje štale. I oni postaju suvereni protagonisti tog slijepog i artificijelnog procesa. Ni dječji likovi nisu pošteđeni anksiozne farse zvane život, dok ih Schanelec promatra kako recitiraju »Hamleta« u parku ili razredu, i nabavljaju uništeni bicikl.




Između njih ne postoji nikakva efektna komunikacija jer su im odnosi praktički blokirani, u dugim trenucima tišine i apatičnim pogledima. U autoričinu filmu postoje trenuci u kojima ono tragično postaje paradoksalno. Zato se priča doima poput serije monologa izgovorenih na pozornici života. Njeni protagonisti egzistiraju na ovom svijetu, ali kao da su posve odsutni. Uvijek je tu onaj »aber« (»ali«) iz naslova filma. A kamera vječno ostaje na diskretnoj distanci, e da bi majci i njenoj djeci osigurala dovoljno prostora i vremena da bi nanovo otkrili i preispitali vlastite osjećaje.



Iako u ovogodišnjoj festivalskoj konkurenciji nema nijednog hrvatskog filma, ne računajući na koprodukcije, neki drugi (hrvatski) umjetnici bili su ovih dana u Berlinu itekako prisutni. Iako njihovi berlinski angažmani imaju određene poveznice s Berlinalom. U berlinskom teatru »Maxim Gorki« premijerno je prikazana predstava »Ein Bericht fur eine Akademie« (»Izvještaj o jednoj akademiji«) u režiji Olivera Frljića, napravljena prema Kafkinoj priči napisanoj 1917. i objavljenoj u bečkom časopisu »Der Jude«. U predstavi glumi i Jonas Dassler kojeg smo na Berlinalu vidjeli u Akinovoj »Zlatnoj rukavici« u ulozi hamburškog serijskog ubojice Fritza Honke, dok se na sceni pojavljuje i sam Kafka (glumi ga Mehmet Atesci). Nekoliko dana kasnije u kulturnom centru »Brotfabrik« na Prenzlauer Bergu održana je promocija njemačkog prijevoda romana »Svjedoci« Jurice Pavičića (»Die Zeugen«), čijoj se filmskoj adaptaciji u režiji Vinka Brešana dogodila svjetska premijera 2004. upravo na Berlinalu.



Literarna adaptacija


Berlinskoj konkurenciji dogodila se i »Priča o tri sestre« u režiji turskog sineasta Emina Alpera, autora čiji je film »Iza brda« osvojio na Berlinalu 2012. posebnu nagradu žirija, dok je njegov prethodni komad »Mahnitost« na venecijanskoj Mostri dobio isto priznanje. Očito je nakon serije svih tih posebnih nagrada zaslužio nešto više i posebnije. Iako je naizgled riječ o još jednom filmu koji pokazuje učmalu svakodnevnicu jedne izolirane kasabe u osamdesetima, njegove heroine slobodno i bez inhibicija pričaju o mlohavim penisima, dok lik pastirove žene preuzima u seksu dominantnu ulogu. One sanjaju da će zauvijek napustiti tu zabit i preseliti se u Ankaru na poziv njihova dobročinitelja, koji će ih eventualno zaposliti kao kućne pomoćnice ili dadilje.



Ponekad je izraz »zabrana« teško formulirati, pa se on pokušava zamaskirati iza »tehničkih problema« u postprodukcji. To je navodni razlog zbog kojega u konkurenciji Berlinala neće biti prikazan najnoviji film Zhanga Yimoua »Yi miao zhong« (»Jedna sekunda«). No berlinski ljevičarski dnevnik Taz smatra da je svoje prste u tu odluku umiješala federalna vlada. Yimouva priča ambijentirana u eri kulturne revolucije i inspirirana autorovim stvarnim iskustvima, navodno nije bila po volji Bundestaga koji se ne želi zamjeriti Kinezima iz ekonomskih razloga. Šteta, jer bi to bio dostatno emotivni oproštaj od Kosslickove selektorske ere koja je imala svoje uspone i padove. Iako Yimouov komad u stvari priziva Kosslickova prethodnika Moritza de Hadelna, najviše zaslužnog za uzlet Pete generacije kineskog filma kojoj Yimou pripada. No još žešći najnoviji film Loua Yea »Igra sjena«, koji denuncira korumpirane kineske developere, bez problema je prikazan u ovogodišnjoj berlinskoj »Panorami«.



I dok su ženski likovi svedeni na neželjene žrtve, muškarci su osuđeni na samoobmanu. Njihove će frustracije okončati tragedijom, svjesni vlastite životne mizerije, ali i nesposobni za reakciju, osim ako ona nije svedena na nekontrolirani izljev bijesa. Tako će otac u naletu očaja srušiti kotao s kipućom vodom na svog sina koji je spavao pored ognjišta. I njihovi prijeteći zimski krajolici postaju dominantni element autorove priče. Upravo su oni njen pravi deus ex machina.


Berlinsku opsesiju literarnim adaptacijama slijedi i Claudio Giovannesi u filmu »La paranza dei bambini«, snimljenom prema istoimenom hvaljenom bestseleru autora »Gomore« Roberta Saviana. Iako se izraz »paranza« prvenstveno koristi u ribarskom diskursu, u žargonu napuljske Camorre on označava naoružanu grupu, ovdje sastavljenu od teen killera kojima je ubijanje neizostavni dio mafijaške inicijacije. Doduše, engleski prijevod filma naveden u festivalskom katalogu puno je slobodniji (šifra: »Pirane«).


Redatelj i scenarist Claudio Giovannesi i glumci Viviana Aprea, Francesco Di Napoli i Arthem Tkachukna prikazivanju filma "La Paranza dei Bambini" / REUTERS


Redatelj i scenarist Claudio Giovannesi i glumci Viviana Aprea, Francesco Di Napoli i Arthem Tkachukna prikazivanju filma "La Paranza dei Bambini" / REUTERS



Uzdah Napulja


No za razliku od sličnih komada koji uranjaju u napuljski teen milje, poput Capuanova »Pianese Nunzio, 14 anni a maggio«, Giovannesi pokušava nadjačati realizam. U njegovu filmu, uzdah Napulja sveden je na vječni zvuk metaka i prdež skutera. Ti klinci koji su netom prebrodili pubertet – Nicola, Tyson, Biscottino, Lollipop, O’Russ i Briato – postaju kumovi grada i gospodari noći u kojoj se osjeća miris novca. Uvijek je u prvom planu progresivno prisvajanje i zapisavanje teritorija/kvarta/diskoteke, dok autorovi klinci sanjaju o drukčijem životu i firmiranim krpicama. Pritom Giovannesi ulazi u psihu svojih junaka, hvata njihove žudnje, pulsacije, strahove i gubitak nevinosti, dok ljubavna priča Nicole i Letizie na neki način priziva nemogući odnos Joaquina Phoenixa i Gwyneth Paltrow u Grayevim »Ljubavnicima«. Na sreću, autor zna okončati priču u pravom trenutku.


Poznavatelj adolescentne psihe


I etablirani francuski sineast Andre Techine izvrsni je poznavatelj adolescentne psihe, što je dokazao još u ekstraordinarnim »Divljim trskama«. No njegov najnoviji film »Adieu a la nuit« (»Zbogom noći«) prikazan izvan konkurencije, pokazuje da se od »Divljih trski« u njihovim životima puno toga promijenilo. Priča je to o vlasnici farme konja (Catherine Deneuve), koju vodi s magrebskim partnerom. Nakon što shvati da je njen voljeni unuk (Kacey Mottet Klein) postao zaluđen džihadističkim idejama, ona ga zatvara u štalu da bi spriječila njegov planirani odlazak u Siriju, gdje ga je čekala sigurna smrt.