Ispovjedna proza koju nam Božina nudi temelji se prije svega na realnom prikazu stvarnosti, pri čemu je iskrenost ultimativna postavka
Uza sve nedostatke tipične za prozne prvijence, teško je ne uočiti i pohvaliti debitantski iskorak mlade hrvatske književnice Viktorije Božine (Bulić, seoce nedaleko Benkovca, 1990.). Naime njen roman »Turbofolk«, objavljen u izdanju Sandorfa, iskrena je i sirova, odnosno surova, priča o odrastanju u suvremenoj Hrvatskoj, a činjenica da u velikoj mjeri roman nose autobiografski elementi svemu daje posebnu notu, čak i vrijednost.
Ukratko, glavni lik priče, djevojka Amelie, po završetku srednje škole (jednu je godinu u okviru učeničke razmjene provela u SAD-u) upisuje studij književnosti u Zadru i tu se baš ne snalazi odveć dobro, jer studij nije ono što je očekivala. No nekako ga podnosi zahvaljujući velikom prijateljstvu s Betty, ali kad i to prijateljstvo dođe svom kraju, odlučuje ono o čemu je već maštala – vratiti se u Ameriku. Tako roman, koji otvara tekst prisjećanja na jednu srednjoškolsku godinu u SAD-u, završava odlukom o novom odlasku u tu za mnoge obećanu zemlju.
Amelie mora otići
A između te dvije američke stvarnosti je ona hrvatska koja je takva da Amelie jednostavno – mora otići. Problemi su, s jedne strane, u njoj samoj, a s druge strane u društvu u kojem živi. Njeni osobni demoni vezani su uz osjećaj osamljenosti i potrebu da nekome pripada, pri čemu uporno nastoji ostvariti ljubavnu vezu s pogrešnim muškarcem, da bi na kraju priče shvatila da joj se sviđaju žene.
Slične probleme ima i njena prijateljica Betty koja završava u kaotičnoj vezi s dilerom i kriminalcem, a ta sumanuta potraga za pravom ljubavlju, koja bi trebala biti smisao života, po mnogočemu je središnja tema ovog ispovjednog romana. Uz nesretni ljubavni život, koji se svodi samo na seks, nezadovoljstvo u životu Amelie potiče i činjenica da je pogriješila u izboru studija, političkom stvarnošću u kojoj živi i koja joj zbog prenaglašenog desničarenja nimalo ne odgovara, smiješno plaćenim poslovima koje je prisiljena raditi preko ljeta, slabim imovinskim stanjem svoje obitelji…
Viktorija Božina rođena je 1990. godine u seocu Bulić nedaleko Benkovca. Opću gimnaziju završila je u Benkovcu, a preddiplomski studij hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru. Po završetku preddiplomskog studija odlazi u SAD, gdje dovršava roman prvijenac »Turbofolk«, započet pred kraj fakultetskih dana u Zadru. Trenutano živi u SAD-u gdje studira i piše.
Staro i novo
Ispovjedna proza koju nam Božina nudi temelji se prije svega na realnom prikazu stvarnosti. Posebno je autorica dobra u »skidanju« benkovačke dalmatinske ikavice, pa su njeni dijalozi »na vlaškom« zaista životni i uvjerljivi, a uz taj narodni govor u znatnom dijelu romana svjedočimo i suvremenim načinima komunikacije – mailovima i SMS porukama.
U tom kolopletu različitih načina izražavanja, sukoba starog i novog te traženja vlastite osobnosti, čak i smisla života, uspješno se pred nama rađa slika jedne kaotične generacije koja istodobno sluša i cajke i Azru, istovremeno razmišlja o smislu anarhičnih stihova Johnnyja Štulića, ali i nevinost doslovce gubi uz turbofok Mitra Mirića. Naravno u svjetlu sve brojnijih i bolnijih odlazaka mladih iz Hrvatske ova knjiga nedvojbeno ima veze i s tom temom, mada je u njenom samom središtu prije svega položaj žene prikazan u znatnoj mjeri s feminističkog stajališta.
Kroz likove Amelie, Betty i Cvite prikazana je sudbina žene u suvremenom hrvatskom društvu kroz posljednjih pedesetak godina, a ta slika nije nimalo lijepa, kao što nije nimalo lijepa ni slika hrvatske stvarnosti ukrašena primitivnim zvucima turbofolka. Osamostalila se Hrvatska i ušla u Europu, ali ta Europa je, čini se i po ovoj knjizi, negdje drugdje.
