Foto S. Drechsler
RIJEKA Počelo je humorom, nastavilo se čemerom, a završilo tragikomedijom. Tako bi se, u tri čina, moglo opisati riječko predstavljanje novoga romana književnika i kulturologa Nikole Petkovića »Put u Gonars«, objavljenog u Profilu. Petković je, naime, u trima čitanjima oprimjerio sve ono što su na predstavljanju u Ex librisu o romanu uz autora rekli njegova urednica Adriana Piteša i povjesničar Giovanni D’Alessio.
Roman je to, naime, koji kao polaznu točku ima tešku temu odvođenja jedne mlade žene u talijanski logor Gonars, a pretvara se u romanesknu kroniku Bakra u Drugom svjetskom ratu, kroniku koja u sebi ima i elemenata montipajtonovske komedije. Ta je mlada djevojka u »stvarnom« životu Petkovićeva nona, koja je u Gonarsu, logoru o kojem se sramotno malo zna, kako je to više puta istaknuto, završila zato što je partizanima nosila lijekove u šumu. No Petković je po vlastitu priznanju humorom pokušao »ubiti« evidentnu tugu te priče.
Repromaterijal povijesti
Na Pitešino pitanje o okidaču za pisanje, Petković je odgovorio njenim motom, iskazom Walta Whitmana: »Rat kakav jest nikada neće ući u knjige«.
– Htio sam ispričati priču iz perspektive ljudi koji su repromaterijal povijesti. Problem je bio što me ta povijest kada sam o njoj mogao saznati od onih koji su je preživjeli nije zanimala, a kada me počela zanimati, više nije bilo nikoga da mi je ispriča. Ali znao sam da je moram napisati – rekao je Petković, posvjedočivši da je ovaj roman potpuno drugačiji od svega što je dosad napisao.
Na predstavljanju je trebao biti i Branislav Glumac, no budući da nije mogao doći, poslao je pismo koje je Piteša pročitala, a u kojem kaže da »Put u Gonars« oprimjeruje erotiziranu strast pisanja, da je to djelo ozbiljno, teško, duhovito, toplo i ljubavno te da postavlja važna etička pitanja, i to trojezično: na štokavštini, čakavštini i talijanštini.
Nema Istine
Povjesničar D’Alessio govorio je o povijesnoj dimenziji romana, ujedno roman jasno okarakteriziravši kao povijesni. Prema njegovu tumačenju Gonars je posljedica talijanske politike nakon okupacije Jugoslavije. U početku bio je svojevrsni zatvor za bivše vojnike i oficire jugoslavenske vojske, da bi od 1942. godine postao logorom za simpatizere partizanskog pokreta uopće.
– Vjerujem da ne postoji Istina, nego verzije, fragmenti istine. Ja ne znam točno što je bilo, ali mene je zanimalo što se iz dana u dan dešavalo u Bakru. I u jednom trenutku su mi u pisanju likovi izmaknuli. Tada sam shvatio da je glavni lik grad. I pustio sam ga onda da to i bude – rekao je Petković te za kraj pročitao montipajtonovsku scenu vježbanja mučenja bakarskog pokreta otpora, koja je dobro nasmijala publiku u Ex librisu.