Romanom »Plivač« riječko-zagrebački književnik Ivica Prtenjača uspješno nastavlja graditi svoju originalnu kulu riječi, likova, osjećaja i misli, portretirajući i u svom četvrtom romanu lik introvertiranog intelektualca, osobenjaka koji niti pripada, niti želi pripadati društvu kojeg je dio, ponajprije stoga jer su mu opća pravila života te sredine daleka, neprirodna i neprihvatljiva.

Tu se, uz suglasnost roditelja, namjerava pritajiti, sakriti i biti što neprimjetniji kako ga ne bi pronašao novi poziv za odlazak u vojsku, poziv koji u ovom slučaju znači najvjerojatnije i odlazak na ratište. Ni vojsku ni rat Andrej ne želi, a njegovo odbijanje »duga Domovini« nema veze s politikom ili nacionalnošću. On je, prije svega, čovjek koji odbija nametanja općih pravila, pacifist i individualac koji nikakvog smisla ne vidi u borbi za, po njegovom mišljenju, imaginarnu državu. On i inače živi tiho, neprimjetno i nezamjetno, i jednostavno tako želi nastaviti i dalje.

Bijeg iz Hrvatske

U početku je njegovo povlačenje na otok uspješno. Štoviše, na otoku upoznaje lijepu Šveđanku Annu Ekdahl, rađa se ljubav i do kraja ljeta on će s njom proživjeti divne trenutke, ali će svu tu ljepotu prekinuti poštar koji mu uručuje poziv iz kojeg je jasno da je pred njim ono čega se najviše bojao – unovačenje i odlazak na ratište. Tijekom posljednjih desetak dana boravka na otoku njegova majka uspijeva ga osloboditi služenja vojske upisom na fakultet, ali sve to Andreju previše ne znači jer na završnim stranicama romana on, sav u košmaru, bunilu i svojevrsnom ludilu kao posljedici brojnih psihičkih pritisaka, sjeda ne na autobus za otok, već onaj za Ljubljanu i bježi iz Hrvatske…

Ivica Prtenjača: Plivač

Košmarni završetak pomalo podsjeća na sličan epilog kultnog romana hrvatske književnosti, Marinkovićeva »Kiklopa« na kraju kojeg i Melkior Tresić »kreće« u ludilo, a poveznice ovog romana s hrvatskim klasicima mogle bi se pronaći i u Slamnigovoj »Boljoj polovici hrabrosti« u kojoj glavni lik Flaks bijeg iz potencijalne ljubavne veze (i obveze!) smatra boljom polovicom hrabrosti. Andrej Šetka ne drži da je »pametan uzmak – bolja polovica hrabrosti«, kako to konstatira Slamnigov Flaks. Prtenjačin glavni junak jednostavno osjeća »gađenje prema svemu što vojna uniforma predstavlja« i nikako ne želi osjetiti »koktel ludila, ratne gladi za krvlju i ponekog ideala što će se skrhati negdje putem«. On nimalo ne brine za rodoljublje i egzaltirani nacionalizam pa, razmišljajući o svemu i sebi, kaže: »Ni jednog trenutka, nikad ni prije ni kasnije, nije mi bio problem izdati državu, čisti balon, apstrakciju, ne, ali čovjeka s imenom, to, to me je uvijek peklo i hrđalo u meni…«

Utjeha u plivanju

Istodobno, Šetka je itekako svjestan ratne opasnosti i ugroze kojoj su svi izloženi, ali nastoji biti što dalje od svih tih opasnosti pri čemu utjehu nalazi u višesatnom plivanju, ronjenju i općenito druženju s morem u čijem tihom plavetnilu nakon zarona uspijeva biti svoj, miran i sretan. Drugi njegov konopac spasa je glazba, ponajprije pjesme grupe Azra s albuma »Sunčana strana ulice«, koji stalno sluša citirajući pjesme kao što su »Gospodar samoće« ili »Kurvini sinovi«. Napokon, treći njegov eliksir protiv ludila koje prijeti, je ljetna romansa s Annom pri čemu čak razmišlja i o tome da s njom pobjegne u Švedsku.

No, ne bi to išlo, svjestan je Andrej koji zna i razumije kako je previše drugačiji da bi se uklopio u okvire svakodnevice i općih pravila. Vidi se to iz njegova odnosa prema roditeljima za koje ne osjeća onu uobičajenu sinovljevu ljubav. Štoviše, žali ih jer je svjestan kako oni zajedno žive po inerciji, a ne iz iskrene ljubavi koje možda nikad nije ni bilo. Njihov brak naziva »tihim nepodnošenjem« konstatirajući kako su istodobno bili nerazdvojni, ali i »zamoreni jedno drugim, zajedno sklopljeni u manama… Njihov je brak bio poput skloništa koje prokišnjava, u kojem je ponekad hladno i čija se vrata lako provale. Ali opet, skloništa od svega drugog što ih okružuje, a s čime se pojedinačno ne bi znali i mogli nositi.«

Baš zbog takvog stava o njima, on ih i ne naziva uobičajenim pojmovima (mama, tata, otac, majka), već njihovim imenima Vladimir (suhi i nesretni referent) i Jelena (profesorica kemije). Ipak, pri kraju romana i taj njegov oklop počinje pucati i javljaju se emocije pa mu se ponekad i omakne »mama«, tim više što i sam zna da je za takav odnos prema njima – jer ga oni, nesretni, nikad ničim nisu potencirali – najveći krivac on sam i njegov osobenjački egoizam, izdvojenost i odbojnost prema gotovo svemu: »…nikad nisam nikoga uspio utješiti. Moja su ramena od malena razgibana od slijeganja.«, konstatira sam o sebi Andrej, potpuno svjestan da te svoje mane neće moći riješiti u danima koji donose samo mržnju, rat, patnju i bol.