EX LIBRIS

Osobni pogled na nezaboravnu večer Daše Drndić u njenom najizloženijem izdanju

Svjetlana Hribar

Daša Drndić / Foto: Sergej Drechsler

Daša Drndić / Foto: Sergej Drechsler

Svjedočili smo u Ex librisu večeri duhovitih, pretežno crnohumornih opservacija, dirljivih i neočekivanih trenutaka proizašlih iz razgovora književnice s Vedranom Rudan i Nevenom Ušumovićem. A upravo sve to adrenalinska je, prijeko potrebna hrana Daši Drndić u ovim trenucima

Povod susretu s književnicom Dašom Drndić u knjižari Ex libris prošlog petka bio je reizdanje njene prve knjige objavljene 1997. u Hrvatskoj – »Umiranje u Torontu« – koja nam stiže kao rezime svega što se dogodilo »između«. A između se dogodio niz od desetak knjiga, među kojima su posebno uspješni bili naslovi »Sonnenschein« (u engleskom prijevodu »Trieste«) i »Belladonna«, za koju je Daša Drndić početkom prošlog mjeseca u Londonu osvojila jednu od nagrada Europske banke za obnovu i razvoj, te najnoviji roman »EEG«, koji se priprema za izdanje na engleskom jeziku.Daša Drndić pisac je po vokaciji. I obrazovanju. I poslu koji je radila u »bivšem životu«.

A taj bivši život događao se u Beogradu, odakle je početkom devedesetih, ne mogavši podnijeti rastući nacionalizam, preselila u Rijeku. Tada započinje njen »novi život« – u maloj sredini koju nije poznavala i koja nije poznavala nju. Uz teškoće koje prate nezaposlenu, samohranu majku s djetetom na pragu osnovne škole. Trebalo se suočiti s činjenicom da su i u ovoj sredini njih dvije – strano tijelo.


U Rijeku je Daša Drndić stigla s kutijama punim knjiga, ali ničim praktičnim što bi joj olakšalo preživljavanje. U to »praktično« se, dakako, ne ubraja znanje jezika, fakultetska diploma i iskustvo dramskog pisca, dramaturga i urednika na Radio Beogradu. Između ostalog, Daša Drndić je autorica tridesetak radiodrama i ako je mislila da će se za nju naći mjesto u riječkom kazalištu ili nekoj od medijskih kuća, uskoro je shvatila da za to nema šanse; ni iskustvo s gradskom administracijom nije joj otvorilo vrata zaposlenja koje bi garantiralo preživljavanje, pa se odlazak u Kanadu nametnuo kao rješenje.


Kakvo? Saznajemo iz njene prve knjige – »Marija Czestochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu« – objavljene u Rijeci, 1997. godine nakon povratka iz Kanade, a sada ponovo tiskane u Beogradu.


Paralelne priče


Čitajući »Umiranje u Torontu« i »Canzone di Guerra« danas, nakon dvadeset godina i desetak objavljenih knjiga Daše Drndić (prevedenih na strane jezike u 33 izdanja!) u cijelosti možemo sklopiti mozaik jednog života »u procjepu«.Stiješnjena između želje za istinom, slobodom i pravdom s jedne strane i stalne borbe sa zlom, mržnjom, nedostatkom empatije, Daša Drndić u spomenutim se prvim knjigama bavi životima imigranata i sustavom koji ih šablonizira da bi ih lakše kontrolirao. Ali njen spisateljski mozak stalno radi na više razboja pa ona već u tim knjigama započinje tkati paralelne priče, u kojima isprepliće prošlost i sadašnjost.

A onda, u godinama koje slijede, iz romana u roman, naizgled periferno u odnosu na glavnu radnju, prati živote nekih likova fikcijskih (a u biti stvarnih), nadovezujući se na stara istraživanja koja spaja s novima, kreirajući pravi koloplet sudbina! Knjige Daše Drndić trebalo bi danas čitati ponovno – od prvih naslova do najnovijih – jer sve je to, zapravo, jedan te isti roman. Roman u kojem ona beskompromisno kritizira učmalu sredinu što zadovoljno tavori ne poduzimajući ništa što bi ju moglo ugroziti ili uzburkati žabokrečinu. Čak i kada se radi o zločinu protiv čovječnosti.


Stalno u vrhu


Naravno da kritički stav ne rađa simpatije. Pogotovo ne kod establišmenta (i onih koji se tako osjećaju). Iako sumnjam da ti koje je Daša Drndić opisala u svojim knjigama uopće čitaju literaturu, ona se potrudila da svoje opservacije plasira u intervjuima – novinskim, radijskim, televizijskim.


A povoda je bilo napretek!


Njene su knjige, naime, od početka bile na listama za nagrade, pa i kad kaže da su je »mimoilazile« – to baš i nije bilo tako. Izvrsne kritike dobile su knjige »Totenwande: zidovi smrti« (2000.), »Leica format« (2003.), »Doppelgänger« (2005.), »April u Berlinu« (2009.), a pravi uspjeh, ne samo na domaćem, već i na međunarodnom planu krenuo je romanom »Sonnenschein«, koji je 2007. godine dobio nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike, a onda i nagradu Kiklop za prozno djelo godine.


U engleskom prijevodu Ellen Elias-Bursać, a pod naslovom »Trieste« (objavljen 2011. godine), ovaj je roman u Londonu osvojio nagradu Independenta za najbolju stranu beletrističku knjigu, po izboru čitatelja za 2013. godinu, da bi ove godine »Belladonna« – u velikoj konkurenciji od tridesetak romana objavljenih u 2017. godini u Engleskoj – bila svrstana među tri koja dobijaju Nagradu Europske banke za obnovu i razvoj.


Adrenalin


Vijest o ulasku u finale ove značajne britanske nagrade, za koju su se natjecali pisci svjetske reputacije poput Imre Kertesza i Ismaila Kadarea (i nisu ušli među tri najbolja), Dašu Drndić zatekla je u bolnici. Već izvjesno vrijeme, naime, ona se bori s bolešću kojoj se opire svim snagama. Iako su liječnici smatrali da neće imati snage za putovanje u London, Daša Drndić nazočila je proglašenju nagrađenih EBRD-a, sudjelovala je zajedno s dvoje finalista u razgovoru s čitateljskom publikom i dala intervju za BBC. Adrenalinski poticaji poput ove značajne nagrade i pozivi na predstavljanje inozemnih izdanja njenih knjiga – u ovom su trenutku njena terapija protiv bolesti.


I mada će Daša Drndić reći da sva ta priznanja dolaze prekasno da bi u njima istinski uživala, ona je čitateljima i prijateljima prošlog tjedna u Ex librisu priuštila nezaboravnu večer parirajući predstavljačkom dvojcu novog izdanja knjige »Umiranje u Torontu«. I dok se Neven Ušumović zadržavao na temi Dašine književnosti, Vedrana Rudan govorila je o njenoj osobnosti, precizno secirajući naoko oporu narav iza koje se krije krhka i nježna duša.


Protiv komplimenata svake vrste Daša Drndić »borila« se sjećanjima i čitanjem izvadaka iz svojih knjiga, kolažem iz života imigranata i vlastitih iskustava pomiješanih s fikcijom… Svjedočili smo večeri duhovitih, pretežno crnohumornih opservacija, dirljivih i neočekivanih trenutaka; književnoj večeri u kojoj su Riječani upoznali Dašu Drndić u najizloženijem izdanju.


A nakon što je potpisala knjigu baš svima koji su joj željeli stisnuti ruku i čestitati, antikvarijat Ex libris pretvoren je u mjesto druženja najbliskijih prijatelja Daše Drndić. Njezini bi liječnici pali u nesvijest da su u sitne sate prošli Rivom Boduli! Jer vidjeli bi našu književnicu, s nezaobilaznom cigaretom u ruci, u šarenom društvu koje je stolice iznijelo u vedru, zvjezdanu noć, čavrljajući i tiho pjevajući uz gitaru…