Tekst koji se ovdje objavljuje izgovorio sam na sastanku koji je održan 25. travnja u Ministarstvu kulture. Bio je to sastanak na koji je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek pozvala glavne urednike dvadeset i šest časopisa (uključujući e-publikacije i novine za kulturu). Govorio sam kao predstavnik časopisa Gordogan.

U pozivu koji smo dobili kao tema sastanka navedeno je unapređivanje »modela sufinanciranja« i razgovor o budućoj »ulozi časopisa u kulturnom životu Hrvatske«, te prijedlog novih »kriterija za vrednovanje«. U pozivu se nije spominjao »slučaj Gordogan«, premda je bilo očito da je taj slučaj bio glavni poticaj za sazivanje sastanka.

»Slučaj Gordogan« može se sažeto opisati ovako: Ministarstvo kulture je u 2018. obustavilo sufinanciranje časopisa koji izlazi četrdeset godina. Početkom veljače uredništvo je na predstavljanju novog broja pozvalo ministricu i članove stručnog povjerenstva da javno obrazlože tu odluku. Poziv smo objavili na svojoj Facebook-stranici i imao je dosta širok odjek. Već nakon nekoliko dana Ministarstvo je na svojem portalu odgovorilo na naša pitanja i reklo da je časopis odbijen isključivo iz formalnih razloga (zbog »neizvršavanja ugovornih obveza«, »neodazivanja na požurnice« i sl.). Uredništvo je demantiralo te tvrdnje i pozvalo Ministarstvo da javno pokaže »makar samo jedan jedini dokument« kao dokaz. Istovremeno, niz medija i uglednih pojedinaca govorio je o kulturnoj vrijednosti časopisa i potrebi da on dalje izlazi. Ministarstvo se oglušilo na oba zahtjeva: dokumente o neurednom poslovanju do danas nije pokazalo, a o kulturnoj vrijednosti nije se uopće željelo očitovati.

Sastanak je bio iznimno dobro posjećen, većina urednika se odazvala i u »veliku dvoranu« Ministarstva donosile su se stolci iz susjednih prostorija. Trajao je više od dva sata. Ministrica ga je nakon prve trećine napustila zbog »izvanrednog sastanka s premijerom«. Više diskutanata suprotstavilo se politici smanjivanja broja časopisa (razmjerno iscrpno Velimir Visković).

Prvih dvadesetak minuta ispunilo je ministričino izlaganje i power-point prezentacija starih i novih »kriterija za vrednovanje«. Nakon toga je otvorena rasprava. Prvi je govorio Branko Čegec, nakon njega sam se ja javio za riječ. Tada je došlo do pomalo neugodne situacije, jer me je ministrica prekinula i pokušala spriječiti da govorim. Evo kako je tekao naš dijalog (koji se dijelom – zbog toga što smo sjedili u neposrednoj blizini – odvijao gestama):

JA: – Pročitat ću izjavu koju sam priredio, pretpostavljam da će mi trebati šest-sedam minuta.

MINISTRICA: – U tom slučaju bih Vas zamolila da to ne radite i da tekst pošaljete naknadno e-poštom.

JA: – Šest-sedam minuta… (I gestom pokazujem prema Čegecu koji nije govorio ništa kraće.)

MINISTRICA, opet gestom: – Da, to Vam kažem, previše je to…

Neugodan tajac.

JA: – Znači, ne dopuštate mi da govorim?

Opet tišina u dvorani. Vrijeme prolazi i ja gledam gdje su mi stvari, odlučujem demonstrativno napustiti sastanak. Tada se začuje rogoborenje sa suprotne strane dvorane. To se javlja Dražen Katunarić, nalazi se uza zid, u drugom redu. Gestom ministrici pokazujem prema njemu.

KATUNARIĆ: – Neka govori…

MINISTRICA rezignirano odustaje.

Nastavak sastanka, posebno nakon što ga je ministrica napustila, protekao je u veoma mirnom tonu.

Nadam se da tribina koju pripremamo na zagrebačkom Filozofskom fakultetu neće biti tako mirna. Naslov će biti »Slučaj Gordogan – što se događa u Ministarstvu kulture?« a na nju ćemo – uz nekoliko istaknutih ljudi iz svijeta kulture – pozvati i predstavnike svih važnijih političkih stranaka. Pa i ministricu. Tribina će se održati 5. lipnja u 19 sati.

Poziv za financijsku pomoć časopisu nalazi se na našem portalu http://www.gordogan.com.hr/gordogan/.

Branko MATAN

Glavni dio

TEKST GOVORA U MINISTARSTVU KULTURE

Kao prvo, hvala na pozivu. Uredničkim poslom bavim se već prilično dugo, po raznim sam redakcijama – ako zanemarim školske novine – od 1970., a glavni urednik sam postao 1979., upravo u Gordoganu. Ovo je prvi put da me netko pozvao na ovakav sastanak; toga nije bilo ni na nacionalnoj ni na gradskoj razini. S obzirom na takvo svoje iskustvo želio bih pohvaliti poziv koji sam dobio. Lijepo je da smo pozvani.

Časopisi »na suhom«

Promjena koja se dogodila 1990. godine za časopise je ključna: politički interes se odmaknuo od njih, preselio se u masovne medije, u stranke. Časopisi su, pa i kultura uopće, ostali bez tog svojeg skrivenog, podzemnog motora, proizvodnog i recepcijskog; ostali smo »na suhom«. Zašto bih čitao Republiku ili Forum kada su tu Hrvatska radiotelevizija i Feral Tribune?

Kulturna publika u užem smislu u nas je uvijek bila na veoma niskim brojevima. Poslije 1990. na stalnoj smo nizbrdici. Došla je sloboda, došla je digitalna revolucija, došle su gotovo istovremeno, a kulturna razina je u slobodnom padu. Proširila se strašna, dubinska nepismenost, fanatizam cvate na svakom koraku. Vjerujem da većina ljudi u ovoj prostoriji dobro zna da je iz godine u godinu sve teže naći kompetentnog autora, a onda još i takvog koji bi po mogućnosti bio vješt u pisanju. Jer i o najvažnijim našim temama piše se – kada se uopće piše – sve površnije i sve slabije. Izdavanje knjiga je u posljednjih pedeset godina doživjelo katastrofu. Uzmite nasumce pet knjiga vodećih izdavača, tada i danas, te usporedite to što imate u rukama: s obzirom na grafičku opremu, s obzirom na urednički rad, s obzirom na tekst.

To su za moj račun neke naznake realnih okolnosti u kojima objavljujemo svoje časopise. Ono što je zajedničko svim administracijama Ministarstva kulture od 1990. temeljna je nezainteresiranost za realne probleme, ili barem većinu njih. Posljednje dvije administracije donijele su novi element, zainteresiranost za izazivanje kulturne štete. Ukidanje, primjerice, Zareza jasan je primjer. Zarez je bio list koji mi se nije sviđao, koji je bio loše uređivan, koji je imao bezbroj mana. Ali je imao jednu bitnu dobru stranu: bio je nenacionalistički impostiran, kritičan prema idejama koje trenutno u zemlji dominiraju. Zato i dragocjen.

Zašto ukidanje?

Kada govorim o nizbrdici i katastrofi, mogu ovdje ponoviti dva primjera koja sam nedavno spominjao u intervjuima. Jedna od najvećih vrijednosti koja je u hrvatskoj kulturi u dvadesetom stoljeću ostvarena, bilo je objavljivanje sabranih djela hrvatskih pisaca. To se ozbiljnije počelo raditi u prvoj polovici stoljeća – spomenut ću imena priređivača poput Julija Benešića i Antuna Barca – dok su u drugoj polovici stoljeća ključni bili Marijan Matković, Dragutin Tadijanović, Slavko Goldstein i drugi. S godinom 1990. taj rad je obustavljen. Zašto? Nitko ne zna, nitko ne pita.

Gordogan u posljednjih pet godina izlazi redovito i podnosi uredna izvješća. U formalnom smislu je uzoran. Što se tiče sadržaja javno je objavljeno da čak i povjerenstvo ove administracije misli o njemu sve najbolje. Pitali smo zašto smo ostali bez potpore, sve što nam je rečeno bilo je neistinito.

Ugovorne obveze

Što se tiče kriterija – da se o njima ipak ovdje barem donekle izjasnim – oni opći mi se čine pretežno u redu. Možda je malo dvojbena »aktualnost« (jer jedna od zadaća dobrog časopisa često je upravo u tome da ono što nije bilo aktualno učini aktualnim), također »regionalna zastupljenost« (jer zašto bi neka buduća, recimo, dubrovačka vrhunska ekipa trebala po Slavoniji tražiti sličnomišljenike ako je ono što govore kulturno zanimljivo svima, pa i Slavoncima).

Uz dopunske kriterije, koji su stavljeni na dno stranice, kazao bih da dijelom nisu dobri. »Kvaliteta i estetska vrijednost« trebale bi biti važnije nego što jesu. Mislim da bi se »plan prodaje i promidžbe«, zajedno s »pretplatnicima«, koji su u zagradi, trebao brisati. Iz više razloga, a jedan je što uvođenje broja pretplatnika u kriterije stavlja dio časopisa u neravnopravan odnos prema drugima. Matica hrvatska, primjerice, ima velik broj pretplatnika, jer ima svoje članstvo i na razne načine to članstvo stimulira i ponekad gotovo prisiljava na pretplatu.

Kriterij »dosadašnjeg odnosa prema Ministarstvu« potpuno je neprihvatljiv i sramota je da se uopće pojavljuje. Mi imamo svoje ugovorne obveze – to je dostavljanje izvješća i primjeraka – ako ih ne ispunjavamo, onda ih nismo ispunili. Koji je smisao dopunskog kriterija?

Jedini koji ja vidim je da se otvore vrata samovoljnom arbitriranju pojedinaca u Ministarstvu. Od svih kriterija uz ovaj je gotovo nemoguće zamisliti prigovor ili žalbu.

Gospođa ministrica je prošli mjesec pozvala na razgovor člana naše redakcije Božu Kovačevića i tada mu iznijela svoje mišljenje da bi trebalo diskvalificirati sve male izdavače, udruge bez profesionalnog pogona, bez vlastite službe za prodaju, pretplatu i slično. Ne znam razmišlja li još uvijek o tome. Ovdje je molim da se u to ne ide. Zamisao je dvostruko pogubna, kulturno i politički. Politički zbog toga što će izdavanje časopisa biti koncentrirano u većim institucijama, a to i u najboljim društvenim okolnostima znači da se sloboda govora ograničava, da urednici i autori postaju oprezniji. A hrvatske okolnosti, znamo, nisu najbolje.

Ostali dostavljeni dokumenti doimaju se kao brzoplete improvizacije; neke natuknice gotovo da spadaju u rubriku humora. Jedan od glavnih razloga za nefinanciranje je, kaže se, taj da se časopis nije prijavio na natječaj. To je zgodno. Još zgodnije je kada se kaže da ga ne financiramo, jer je prestao izlaziti (a vjerojatno je prestao izlaziti, jer smo ga prestali financirati).

Azil za jezik

U humor pomalo spada i ono što je sastavljačima po svemu sudeći glavno na pameti: problem distribucije. U Hrvatskoj nemamo knjižarsku i distributorsku mrežu i sad je to odjednom grijeh časopisnih redakcija. Nije li to posao pa i odgovornost Ministarstva? Nas treba ukinuti, jer ste vi u četvrt stoljeća upropastili ono što je u relativno pristojnom obliku naslijeđeno?

Dio o prelasku na digitalne platforme nisam posve razumio. Ako se želi reći da bismo se svi trebali potruditi da svoje stare brojeve učinimo digitalno dostupnima, to je izvrsna i hvalevrijedna ideja. Ne bi bilo loše da Ministarstvo raspiše natječaj za potporu tom poslu. Ako se želi reći da bismo svi, prije ili kasnije, trebali napustiti tiskane oblike, rekao bih da s time treba biti krajnje oprezan. Pa i konzervativan.

Završit ću s nekoliko natuknica o tome zašto mislim da bi nam i u budućnosti časopisi mogli biti potrebni, pa i nužni. Časopisi kao takvi, posebno u papirnatom obliku.

Živimo u vrijeme velikoga brisanja razlika, ujednačavanja jezika i ideja. U Gordoganu smo više puta spominjali da je jezik suvremene hrvatske proze veoma sličan jeziku u masovnim medijima. Časopis je kao specifičan oblik društvenosti prostor koji omogućuje život razlike. Njezino njegovanje. Azil za jezik, laboratorij za jezičnu kreativnost i izlazak iz konvencija.

U Hrvatskoj više gotovo da nema pisanja ozbiljnih nekrologa, biografije su se ionako rijetko radile. Časopis Književna republika već dosta godina posvećuje uglednim književnicima, najčešće u povodu »okruglih rođendana« prigodne skupove na kojima obično desetak ljudi govori o životu i radu tih pojedinaca. Autorizirani tekstovi se zatim objavljuju u časopisu. To je iznimno dobra ideja, teško ostvariva bez postojanja časopisa.

Časopis Europski glasnik tematizira teške teme suvremenog svijeta, teme poput fanatizma i tolerancije, izvora terorizma, prevodi se velik broj suvremenih radova u zanimljivim tematima. Nedavno sam, evo drugog primjera za istu stvar, imao u rukama broj koji je redakcija časopisa 15 dana posvetila Lenjinu. Tko bi tako nešto mogao raditi, ako ne časopis.

Zadnja natuknica je ovo: mala smo zemlja, svi se međusobno znamo, jedna negativna recenzija često znači doživotni animozitet. Istodobno knjige su nam loše, i publicističke i akademske. A nema vrednovanja produkcije. Čak ni interno po fakultetima, u komisijama za doktorate. Vitalan nacionalni interes je da se ono što se radi i vrednuje, kritički vrednuje. Ministarstvo ne može uređivati časopise, ali možda bi moglo spominjati potrebu da se što više knjiga kritički ocijeni.