Možda izgledom nalik svojim vršnjacima, ali pričom, britkim jezikom i načinom razmišljanja, duhom, vedrinom i osmijehom, odudara od godina koje broji u svom životnom vijeku. Riječ je o našoj 81-godišnjoj sugrađanki Mariji Šenk koja je u petak u punoj Gradskoj vijećnici predstavila svoju sedmu zbirku pjesama pod nazivom »Lutajuća duša«, a tom prigodom sama autorica je kazala da kada ne piše, kao i da ne diše.

Upitno je bi li njezina poezija ikada bila ukoričena da nije bilo agilne Tajane Mavrinac, inače stručne suradnice za poslove protokola u Gradu Rijeci koja je gospođu Šenk upoznala 2012. godine i potaknula je da objavi svoje pjesme. Kao i na predstavljanju svih prethodnih šest zbirki, i ovoga puta je Tajana bila moderatorica programa, a tom je prigodom kazala da je Marija poput oblaka optimizma i prekrasnog primjera žene koja se uistinu veseli životu do zadnje kapi. Unatoč naslovu najnovije zbirke, Mariju ne doživljava kao lutajuću dušu, već naprotiv kao stabilnu dušu prepunu optimizma i duginih boja, te uvijek spremnu pomoći svakome tko pomoć treba.

– Gospođa Marija živi sama, sama se brine o sebi, uvijek je vedra, lijepo odjevena, nasmiješena, a kad god je sretnem na Korzu, ili ide od frizera, ili trči na probu zbora u kojemu pjeva, ili pak sva prpošna s prijateljicama ide na kafe ujutro ili na ples četvrtkom navečer. I još piše pjesme. Sama snosi trošak naklade, nikoga ništa ne pita – pojašnjava Tajana smatrajući da u moru ružnih i tužnih vijesti upravo ovakva osoba zavređuje da osvane na stranicama Novoga lista.

Kobne »zebre«

A ova skromna i samozatajna umirovljenica, rodom iz Slovenije, rodbinski povezana i s Bokom kotorskom u Crnoj Gori odakle joj je bio pokojni suprug, u Rijeci živi već više od šezdeset godina. Kao djevojka željela je postati apotekarica, a kako joj to nije uspjelo, u Ljubljani je upisala Učiteljsku školu jer je voljela djecu. No kako kaže, nakon završene škole u struci nikada nije radila, već je većinu svog radnog vijeka provela kao financijski službenik, a od 1957. godine u računovodstvu nekadašnjeg »Rikarda Benčića«. U Rijeku je došla s prvim suprugom koji je bio vojno lice, pa su preselili zbog njegove prekomande, posvojili dječaka kojeg je odgojila, no taj brak nije dugo potrajao.

Nakon toga se ponovo udala, ovoga puta, za Bokeljanina i s njim proživjela lijep život do njegove smrti prije 24 godine. U mirovinu je otišla sa samo 42 godine nakon teške prometne nesreće koju je doživjela na pješačkom prijelazu. Nažalost, još jednom je bila posve nepokretna i bespomoćna nakon druge prometne, također na pješačkom prijelazu, i to 2015. godine. Iako su tada povrede bile lakše, no zbog prijeloma noge bila je vezana za krevet, a tada joj je neizmjerno puno pomogao prijatelj Željko Bašić.

Puna optimizma

Bila je aktivna darivateljica krvi i dugogodišnja volonterka Gradske organizacije Crvenog križa Rijeka, a sada svoje umirovljeničke dane ispunjava, između ostalog, i pisanjem pjesama, koje su odraz njezina života, svega što ju okružuje i kontakata s mnogobrojnim ljudima koje poznaje, a piše ih uz veliku dozu optimizma, ali i kritičkog stava. Pisati je počela još u školskim danima, no tom svom hobiju nije pridavala puno pažnje. Aktivno piše od 2010. godine, a u rimovani četverostih pretoči sve što smatra važnim, veselim, ali i tužnim.

Pravi kuriozitet je da sa svojom invalidskom mirovinom uspijeva pokrivati sve troškove tiskanja knjiga, koji za prosječnog umirovljenika nisu mali. Naime, svaka knjiga stoji oko tisuću eura, koje gospođa Marija uštedi od skromne mirovine, a kako kaže, olovka i papir su joj najveći životni troškovi, te ujedno i prioriteti. Još uvijek dva puta godišnje odlazi u posjet starijoj sestri u Trbovlje, a u stalnom je kontaktu s rodbinom u Boki kotorskoj gdje također povremeno otputuje.