Miro Gavran

“Nekoliko ptica i jedno nebo”: Povijesna priča kao temelj za promišljanje o kaotičnoj suvremenosti

Marinko Krmpotić

Foto: Darko Jelinek

Foto: Darko Jelinek

Razgranatost i raznovrsnost radnje, kao i zanimljivi likovi, svakako su prednost ovog romana u kojem se dobro isprepliću prošlost i sadašnjost. Dijelu čitatelja vjerojatno će zasmetati odveć knjiški način govora većine likova



U poetski uspješno imenovanom – »Nekoliko ptica i jedno nebo« – svom desetom romanu za odrasle, u izdanju Mozaik knjige, hrvatski književnik Miro Gavran kroz dvije je radnje nastojao vezati prošlost i sadašnjost te napisati, između ostalog, i roman o tome kako ne treba sumnjati i kako vjera (ne nužno religija) uvijek predstavlja pravi izbor.


Da bi došao do te poruke, Gavran je osmislio dvije radnje od kojih je prvu utemeljio na istinitim povijesnim podacima i smjestio je u Hercegovinu i Slavoniju u razdoblju od 1917. pa do 1920. godine. Glavni literarni lik tog dijela romana je četrnaestogodišnji dječak Jure, čiji život pratimo od trenutka kad postaje dio velike seobe djece iz Hercegovine u Slavoniju pa do stupanja u brak s Jelenom.


Nju je Jure upoznao u kompoziciji koja je siromašnu djecu Hercegovine vozila iz Mostara prema tada bogatoj Slavoniji. No središnji lik tog dijela priče nedvojbeno je fra Didak Buntić, hercegovački svećenik i ravnatelj gimnazije u Širokom Brijegu, koji je 1917. godine, shvativši da će zbog dugotrajne suše, razaranja Prvog svjetskog rata i velike gladi, mnoga herecegovačka djeca pomrijeti, pokrenuo akciju privremenog udomljavanja djece do trinaeste godine starosti kod slavonskih obitelji spremnih pružiti ruku kršćanske pomoći.


Bijeg iz stvarnosti




Kroz nekoliko velikih kompozicija iz Hercegovinu u Slavoniju odlazi oko 10.000 dječaka i djevojčica koji tamo borave tri godine, nakon čega se organiziraju vlakovi povratka u koje mnogi od njih, poput Jure i Jelene, nisu sjeli, jer su u bogatoj Slavoniji kod dobrih ljudi našli svoj novi život.


Druga radnja ovog romana zbiva se osamdesetak godina kasnije i vezana je uz lik Filipa, čiji život pratimo od trenutka kad u vlaku koji ga 1987. godine iz Nove Gradiške vozi na studij u Zagreb upoznaje Stelu i Mariju, koja mu postaje žena s kojom živi u sretnom braku sve dok ih ne počne mučiti činjenica da nikako ne mogu imati djece. Nezadovoljan nedostatkom obiteljskog života za kojim iskreno čezne, Filip počinje živjeti u svijetu mašte zamišljajući kako ima djecu i živi sa Stelom, drugom djevojkom koju je upoznao na tom putovanju vlakom.


Budući da mu uskoro ta usporedna stvarnost postaje važnija od realnosti, Filip klizi u duboku psihičku krizu koja pak vodi do rastave braka i njegovog odlaska u psihijatrijsku ustanovu iz koje, sabravši se i dobro promislivši o svom životu, izlazi smiren i s odlukom da napiše roman o seobi djece iz Hercegovine, seobi u kojoj su sudjelovali njegov djed Jure i baka Jelena.


Filipova odluka o obradi i istraživanju teme seobe djece iz Hercegovine u Slavoniju trenutak je kad se dvije temeljne radnje ovog romana »dodiruju«, a njihovo je prožimanje uočljivo i kroz likove fra Didaka, Jure i Filipa, pri čemu su fra Didak i Jure simboli nepokolebljivosti i odlučnosti da se bez imalo sumnje, bez obzira koliko to teško ili zahtjevno bilo, učini sve kako bi se došlo do cilja. Filip im je u najtraumatičnijem dijelu svog života čista suprotnost iz jednostavnog razloga što nije imao dovoljno vjere ni u sebe ni u svoje najbliže. »Stela je tlapnja i iskušenje, Marija je stvarnost«, konstatira u jednom trenutku Filip shvaćajući stanje u kojem se nalazi, ali je do tog trenutka već njegov bijeg iz stvarnosti načinio nepopravljivu štetu i njegov je brak s Marijom uništen.


Prošlost i sadašnjost


Uz promišjanja o vjeri (u sebe, Boga, narod, brak, ideale…) ovaj će roman čitatelje svakako privući i obradom teme seobe djece iz Hercegovine u Slavoniju. Iako smo nedavno mogli pročitati svjetski hit o sličnoj temi vezanoj uz SAD (»Vlak siročadi« Christine Baker Kline), itekako je zanimljivo upoznati se i sa, za većinu ljudi slabo znanom, epopejom iz povijesti Hercegovine i Slavonije. Gavran uz to čitatelju uspješno, nizom epizoda, predstavlja i dramatične dane siromaštva kad se u Hercegovini kruh mijesio od kore drveća, užase Prvog svjetskog rata uokvirene kroz priču o suicidu fra Luke ili pak mučnu priču o smrti mlade Slavonke Ane, koja je zbog običaja da se ima što manje djece (u želji da se sačuva vlasništvo nad zemljom), morala ilegalno izvršiti abortus, što je dovelo do tragedije.



Da je Miro Gavran jedan od onih autora koji imaju brojnu čitateljsku publiku, potvrđuje i podatak da je svega tri mjeseca nakon objavljivanja ovog romana izavač objavio i drugo izdanje! S obzirom na stanje u hrvatskom izdavaštvu, to je rijetkost i pravi mali pothvat, pogotovo kad je riječ o beletrističkim djelima.



Razgranatost i raznovrsnost radnje (Hercegovina, Slavonija, Zagreb…), kao i zanimljivi likovi, svakako su prednost ovog romana u kojem se dobro isprepliću prošlost i sadašnjost, a Gavranu svakako treba odati priznanje i kad je riječ o objektivnosti pri argumentiranju niza uvijek zanimljivih pitanja poput abortusa, samoubojstva, Boga. Dijelu čitatelja vjerojatno će zasmetati odveć knjiški način govora većine likova, čega je, čini se, svjestan i sam autor, čiji lik Ivo prijatelju Filipu u jednom trenutku kaže: »Rabiš literarne izraze iz 19. stoljeća!«. No to svakako neće omesti veliki broj čitatelja da uživaju i u ovom novom Gavranovom književnom djelu, koje je istodobno uspješno dodirnulo jedan neobično zanimljiv povijesni događaj s ovih prostora, odnosno orisalo konture suvremenog, najčešće kaotičnog i sumnjama ispunjenog života Hrvatske.