Talijanski književnik Flavio Soriga jedan je od predstavnika takozvanog sardinskog književnog novog vala. Debitirao je 2000. zbirkom priča »Diavoli di Nuraiò«, osvojivši nagradu Calvino. Osamnaest godina poslije za njim je nekoliko romana i zbirki priča te uglednih nagrada, a knjige su mu prevedene na više europskih jezika. Hrvatskoj publici predstavio se poetičnim romanom »Sardinia Blues« (Novela media, prevela Ana Badurina), a njegov roman Metropolis na hrvatski su prevele polaznice talijansko-hrvatskog Translaba, laboratorija za književno prevođenje organiziranog uz podršku Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu i Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Autor je nekoliko televizijskih emisija i umjetnički direktor književnog festivala Sulla terra leggeri.

Sardinija je jedan od motiva, ili bolje rečeno glavnih likova prisutnih u svim vašim djelima. Sardinija različita od Smaragdne obale, ali i od ruralne zemlje u kojoj prevladavaju pašnjaci, tradicionalni canto a tenore i razbojništvo, kako je često vide vaši sunarodnjaci. Kakav je odnos između sardinske tradicije i suvremenosti, postoji li samo jedna »prava« Sardinija?

– Postoje mnoge sardinije, kao što, pretpostavljam, postoje mnoge hrvatske. Jedna je turistička, poznata po plažama i ljetnoj zabavi, druga otmjena, tajanstvenija, bogata kulturom i raznim događanjima, poput Zagreba. Takav je na našem otoku Cagliari, potpuno europski grad u kojem se organiziraju festivali kratkometražnog filma i uličnog teatra, dok s druge strane ima i planinskih područja, mjesta u kojima se mnogi stanovnici i dalje bave proizvodnjom najboljeg sira na svijetu, kao i vina i ulja, premda i u tim mjestima ljudi danas već žive uvijek ulogirani na Facebook, naviknuti putovati s niskotarifnim prijevoznicima, voditi rasprave na društvenim mrežama.

Prije je bilo teže

Mnogi od vaših protagonista žele pobjeći sa svojega otoka, sanjaju svijet, ali otoku se na kraju ipak vraćaju. I vi ste se na kraju preselili na kopno, živite u Rimu, ali i dalje imate prebivalište u Uti. Je li ta odbojno-privlačna sila karakteristična za otoke?

– Moguće. Osim toga, danas je moguće često odlaziti i dolaziti; svoju zemlju ne moraš ostaviti zauvijek ili na nekoliko desetljeća, možeš voditi podijeljen život, biti stalno na putu, i mislim da je to velika prednost našeg doba: osjećati se ugodno u središtu Rima kao zimi na moru na svojoj rodnoj grudi. I ne samo to: da sam rođen u bilo koje drugo doba, ne bih ni sanjao da mogu postati pisac ili autor televizijskih emisija, prilagodio bih se sudbini koju bi mi mogla ponuditi moja zemlja, u najboljem slučaju bio bih nastavnik ili bih se brinuo o svome vrtu.

Crvena nit ovogodišnjeg izdanja Festivala europske kratke priče čiji ste gost je nasljeđe: povijest i geografija, nacija i kultura, spol i rod, svjetonazor i jezik, obitelj i religija, rasa i klasa, geni… U svojim tekstovima bavili ste se svima njima. Postoji li neko sardinsko nasljeđe koje je osobito utjecalo na vas?

– Tišina na našim ravnicama, sveprisutna priroda, težak seoski život, čak i nedostatak konfrontiranja koji može proizaći iz života u predgrađu. Nikada ne smijemo zaboraviti koliko je bio težak život u prošlosti, kad se mnogo češće umiralo od bolesti i siromaštva nego danas i kad je nasilje bilo mnogo prisutnije i prihvaćeno kao posve prirodno. Moramo ponovno početi vjerovati u vrijednosti koje su stvorile Europu, odoljeti napasti da povjerujemo da nacionalne države pružaju dobro utočište za današnju prekarnost. Moramo se ponovno početi nadati bratstvu svih ljudi, odbijanju ratova i diskriminacija, napretku za sve, obrazovanju kao mogućnosti iskupljenja za najniže slojeve. To je nasljeđe generacije koja je izašla iz rata i stvorila zajednicu europskih građana: nemojmo strance smatrati tuđima, pokušajmo surađivati da bi nam bilo bolje, ljudi s istoka i s juga, Francuzi i Portugalci, Rumunji i Talijani.

Kad spominjemo nasljeđe, ne mogu vas ne upitati i za vašu bolest, talasemiju, o kojoj ste mnogo pisali kako ozbiljnim tako i ironičnim tonom.

– Mislim da temu koja je toliko važna u mome životu ne mogu sažeti u nekoliko redaka. Ali mogu reći ovo: živ sam i dobro sam zahvaljujući transfuzijama, odnosno činjenici da potpuni neznanci svakoga dana idu u bolnicu darovati krv za nekoga koga ne poznaju, a znaju samo da mu je potrebna krv. To je definitivno utjecalo na moje viđenje društva, zajedničkog života. Pomažemo si, uvijek, moramo si pomagati, jer nitko ne može preživjeti sam.

Ljubav i očinstvo

Drugi motiv prisutan u vašim tekstovima mladi su ljudi s diplomom koji obavljaju sve moguće poslove osim onih za koje su se školovali.

– To je katastrofa današnjeg doba, posao je postao goruća svjetska tema, novac koji se sve više koncentrira u rukama manjine, nekolicina poduzetnika koji posjeduju nezamislivo bogatstvo, a istodobno sve više osoba i obitelji ne uspijeva pristojno živjeti. Ne znam hoćemo li uspjeti pronaći rješenje za tako složen problem, ali svi bismo trebali raspravljati o njemu i to ne na nacionalnoj, nego svjetskoj razini.

I dalje na tragu motiva kojima se često bavite u svojim tekstovima: ljubav i očinstvo.

– Ljubav, biti otac ili sin/kći. Čini mi se da su to teme o kojima pišu autori koje najviše volim: Aleksandar Hemon, Javier Marías, Kureishi, Philip Roth, ali i teme o kojima se svatko neprestano preispituje, bilo kod psihoterapeuta, bilo u razgovorima s vlastitom ženom ili roditeljima. Kako biti dobar sin i otac, a da te pritom ne svlada osjećaj nedoraslosti koju svatko od nas mora osjetiti pred složenošću života, kako spojiti odgovornost prema drugima i potrebu za slobodom, to su besmrtne, vječne teme, zato je književnost i dalje tako važna.

Dok čitam vaše tekstove, često imam dojam da su napisani da ih se čita naglas, toliko su muzikalni, skladni. Koliko vam je važan ritam?

– Pretpostavljam da je važan svim autorima: imati vlastiti glas, pronaći ga i njegovati, mukotrpno i strpljivo, godinu za godinom. Početnici se često nadaju da će odmah postići izdavački uspjeh, ali da bi netko stvorio vlastiti glas nužni su višegodišnji pokušaji, mnogo truda koji može djelovati besmisleno, koji te može uništiti, deprimirati, ali s kojim na neki način moraš živjeti ako zaista misliš da želiš biti pisac, a ne samo jedan od autora u katalogu.

Vodič po Sardiniji

Osim što ste pisac, veliki ste pokretač književnih festivala, a osnovali ste i putujući kolektiv Scrittori da palco (Pisci za pozornicu). O čemu je zapravo riječ?

– Objavljujem od 2000., to je mnogo godina, kad sam počeo, bio sam jedini mladi sardinski pisac, autori su tada uglavnom bili profesori koji pišu i romane, ja sam pokušao od pisanja stvoriti svoje glavno zanimanje, a na neki sam način i uspio. Danas se na Sardiniji više piše, a pojavila se i publika koja pozorno prati sardinske priče. Ono malo iskustva što sam ga stekao u nakladništvu i u samoj spisateljskoj praksi htio sam podijeliti s ljudima koji se žele okušati u pisanju, pa makar i ležerno, ne nadajući se da će odmah i pronaći izdavača, ali se zabavljaju čitajući svoje priče pred stvarnom publikom od krvi i mesa na javnim večernjim čitanjima po Sardiniji. To dobro funkcionira, putujemo po raznim festivalima i večernjim kulturnim događanjima, čak i po seoskim zabavama, uvijek je zabavno i nastavit ćemo s tim dok se god budemo zabavljali.

Osvojili ste nekoliko književnih nagrada (Italo Calvino, Grazia Deledda, Mondello, Piero Chiara), čak i svojim prvijencem. Mislite li da su književne nagrade važnije na početku piščeve karijere ili tek poslije?

– Nesumnjivo na početku, jer u toj fazi moraš odlučiti isplati li ti se posvetiti toliko sati, toliko dana svojega života nečem toliko apsurdnom kao što je to precizno i aktivno pripovijedanje događaja koji se nisu zbili. Apsurdno je posvetiti život nečemu što nitko od tebe ne traži, na što te ne prisiljava nikakav ugovor, za što ne primaš plaću. Apsurdno je i može se isplatiti, ali moraš mnogo toga i žrtvovati: pisanje ti oduzima vrijeme koje bi mogao posvetiti obitelji, prijateljima, ljubavi i seksu, stolnom nogometu i večerima provedenim u kazalištu, vodiš neuredan život i loše spavaš, uvijek si rastresen. Ako to činiš, moraš imati vrlo dobar razlog, a kad tek počinješ, ništa te ne može motivirati bolje od nagrade.

Pisali ste priče, pisali ste krimiće, povijesne romane, stranice posvećene ljubavi i svome otoku… Zašto pisac piše, zašto vi pišete?

– Nemam pojma. S druge strane, ne znam ni zašto volimo jednu po jednu osobu, a ne njih tri odjednom, ni koja je svrha života, ni zašto netko odluči da će se dvije zemlje zaratiti, život je pun misterija. Možda mogu reći da pišem zato što bih htio objasniti što mislim ili što vidim da se događa nešto preciznije nego što bih to napisao u postu na Facebooku, ali tko zna je li mi to ikada pošlo za rukom.

Što slijedi, radite li na novoj knjizi?

– Završavam roman o dvojici bratića na Sardiniji devedesetih godina, dvojici mladića koji odrastaju imajući različite snove, različite naravi, čine različite pogreške, i koje čeka posve različita sudbina. Zatim bih htio dovršiti krimić na kojem već dugo radim, a koji bi trebao biti suludo putovanje u svijet nogometa, nešto što me veoma zabavlja. Zatim bih htio napisati kratak ilustrirani vodič po Sardiniji za strance. Nadam se da će se barem on moći čitati i u Hrvatskoj.