Roman

Dubravka Ugrešić, “Lisica”: Priča o pričama i – nove priče

Marinko Krmpotić

Roman je sastavljen od šest dijelova koji se bez ikakva problema mogu čitati i zasebno, jer svaki obrađuje izdvojenu temu ili događaj, ali su itekako kompatibilni i predstavljaju smislenu cjelinu kroz koju Dubravka Ugrešić nudi pregršt misli o životu, umjetnosti, osamljenosti, muškarcima i ženama, feminizmu, smislu bavljenja književnošću, bolnom osjećaju nepripadanja, sukobu starog doba i načina života s otuđenom digitalnom erom, mukama emigranata i odnosu prema njima te nizu drugih tema



Iako u niz navrata tvrdi da su »Lisice« samo knjiga o tome kako nastaje priča, nedvojbeno je da je novi roman ugledne hrvatske spisateljice Dubravke Ugrešić puno više od toga. Točnije, »Lisice« su knjiga koja na inteligentan i višeslojan način govori o mnogočemu što je činilo i čini život ljudi koji su posljednjih pedesetak godina živjeli ili još uvijek žive na prostorima države što se nekad zvala Jugoslavija.


Naravno, temeljno polazište autorici je vlastiti život, a budući da je njena životna sudbina vezana ponajviše uz književnost, logično je da je za svoje pričanje o priči odabrala govoriti o književnosti, ponajprije onoj koju najbolje poznaje, a to je ona ruske avangarde pa se u knjizi mjesta našlo za analizu knjiga autora kao što su Boris Piljnjak, Boris Levin ili Vladimir Nabokov.


Uz priče o tim pripovjedačima priča, autorica i sama izmišlja i čitatelju nudi i svoje priče pa na jednom mjestu imamo i priče o pričama i nove priče, i stvarnost i fikciju, i prošlost i sadašnjost.


Između stvarnosti i fikcije




Roman je sastavljen od šest dijelova koji se bez ikakva problema mogu čitati i zasebno, jer svaki obrađuje izdvojenu temu ili događaj, ali su itekako kompatibilni i predstavljaju smislenu cjelinu kroz koju Dubravka Ugrešić nudi pregršt misli o životu, umjetnosti, osamljenosti, muškarcima i ženama, feminizmu, smislu bavljenja književnošću, bolnom osjećaju nepripadanja, sukobu starog doba i načina života s otuđenom digitalnom erom, mukama emigranata i odnosu prema njima te nizu drugih tema. Sve to realizirano je na inteligentan i stilski iznimno dojmljiv način u kojem se pričanje o tuđim pričama i načinima njihova nastanka kombinira s vlastitim stvarnim ili izmišljenim pričama i zaključcima do kojih se dolazi i na temelju poredbe književnosti sa stvarnošću pri čemu često svjedočimo i izjednačavanju granice stvarnosti i fikcije.


Naravno, znatan dio knjige posvećen je i za autoricu bolnim danima kad je početkom devedesetih zbog svog nepristajanja na egzaltirani nacionalizam odabrala odlazak iz Hrvatske. »Zrak je bio tako gust od mržnje da se nije dalo disati«, piše u trećoj cjelini nazvanoj »Đavolov vrt« o danima kad je morala otići da bi u istom tom dijelu, po mnogočemu najuspješnijem, kroz priču o ljubavnoj vezi s Bojanom koji posao advokata mijenja za opasni posao pirotehničara koji na kraju i gine od mina, hrabro, angažirano i argumentirano progovorila i o današnjoj hrvatskoj stvarnosti zadržavši svoj poznati kritički stav (»Mnogima nije ni stalo da rat završi!«), koji će, kao i stranice u kojima zastupa jasne feminističke stavove, zasmetati svima onima koji je ni početkom devedesetih nisu mogli smisliti, jer je bila odveć internacionalna, odnosno za njih premalo nacionalna.



»Svaki rat vodi se zbog nekretnine. I protekli rat vodio se, tako se barem pokazuje nakon zbrajanja i oduzimanja, zbog nekretnina. Netko ih je izgubio, netko osvojio, jedni su se uselili, drugi iselili, jedni su drugima rušili spomenike, jedni su drugima palili kuće, jedni su, istjerujući druge, osvajali tvornice, banke, medije, političke pozicije, rudnike, brodogradilišta, ambasadorska mjesta, željeznice, ceste… Krv se lila za nekretnine. Nekretninama su režiseri rata dali ime domovina, da ljudima ne bi bilo neugodno. Zašto reći pao je za nekretninu kada puno bolje zvuči pao je za domovinu. Za mešetarenje nekretninama dobiva se postotak, a za obranu domovine – ordenje. Spretni sudionici proteklog rata dobili su i jedno, i drugo, i treće, to jest samu nekretninu«, piše Dubravka Ugrešić.



 Direktno, tečno i snažno


No slagao se ili ne čitatelj s njenim stavovima, ono što joj mora priznati je da suvereno vlada svakim dijelom književne vještine, zbog čega ju je, za one koji uživaju u ljepoti književne riječi, zadovoljstvo čitati. Sve je tu jasno i direktno rečeno, a opet tečno i snažno. Štoviše, iako su temelji knjige vezani uz proučavanje literature, a način izražavanja često okrenut esejističkom tonu promišljanja i razmišljanja, knjiga će većini čitatelja biti razumljiva i motivirati ih na razmišljanje. Nedvojbeno, romanom »Lisice« Dubravka Ugrešić stvorila je ne samo vrlo kvalitetno književno djelo izgrađeno na različitim stilskim obrascima, već i vrlo uspješno progovorila o nekim od svojih najdramatičnijih životnih trenutaka, uspjevši na taj način, »samo« pričajući o tome kako nastaje priča, ispričati i svoju priču.