Nakon što je adaptacijom nekoliko filmskih i književnih tekstova za kazališnu scenu te režiranjem niza kazališnih predstava Dario Harjaček stekao ime na tom području umjetnosti, sad se odlučio okušati i u književnosti, a učinio je to na iznimno dojmljiv način, jer je njegov debitantski roman »Sanjica Lacković« pravi literarni užitak koji na jednom mjestu spaja Harjačekovo već dokazano kazališno umijeće s očiglednom literarnom nadarenošću.

Autor je roman sagradio na životnim pričama tri lika. Petar-Krešimir Vitez je četrdesetogodišnji dramaturg koji je zbog teške depresije smješten na odjel psihijatrije na koji nekoliko dana kasnije dolazi i glumac Goran Podolnjak s kojim je Vitez radio neke predstave. Značajnu ulogu u njihovu životu odigrala je Sanjica Lacković, profesorica književnosti, koja je imala ljubavnu vezu s Podolnjakovom majkom, odnosno predavala Vitezu u srednjoj školi i u velikoj mjeri ga motivirala za odabir životne profesije. Uz ova tri lika bitan doprinos radnji daju i Vitezova supruga Lea, odnosno njegova teta Beba.

Opće i pojedinačno

Harjaček nam svoju kompleksnu i višeslojevitu priču prenosi kroz dnevničke zapise triju glavnih likova. Petar-Krešimir Vitez to čini u dnevičkim zapisima koji variraju od sjećanja na zbivanja iz godina djetinjstva do zapisa novijih datuma, Goran Podolnjak svoj nam život predočava kroz dnevničke zapise iz sanatorija, a o Sanjici Lacković sve što treba saznajemo iz knjige njenih dnevničkih bilježaka koju je sama nazvala »Uski krug«. Uz ove zapise svjedočimo i Leinom svjedočenju o njoj i njenoj ljubavi prema Petru-Krešimiru, odnosno Bebinom pismu Sanjici u koju je kao tinejdžerka bila zaljubljena.

Naravno, likovi ne govore samo o sadašnjosti, već se itekako dotiču i prošlosti, a vremenske granice koje omeđuju zbivanja ovog romana obuhvaćaju razdoblje od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa do 2016. godine. Život svakog od likova u velikoj je mjeri određen ne samo obiteljskim okvirima koji utječu na formiranje stavova i odabir životnog puta, već i općim društvenim zbivanjima koja na područjima nestabilnim poput ovih naših krajeva uvijek mogu vrlo dramatično i bolno utjecati na život pojedinca.

Upravo to događa se Sanjici Lacković kojoj uskogrudnost sredine u kojoj živi nikako ne odgovara s obzirom na njenu sklonost k istom spolu, a u sličnom je položaju i Petar-Krešimir, čiji problemi nisu te, već društvene i političke prirode, budući da nikako ne može prihvatiti nacionalističku i religijsku zatupljenost vlastite obitelji. Kod Podolnjaka muke i problemi više su obiteljske i osobne naravi i vezani su ponajprije uz egoističnog i autoritativnog oca.

Varaždin i Zagreb

Zbivanja koja pratimo kroz priče spomenutih likova odvijaju se u Varaždinu gdje odrastaju Petar-Krešimir i Sanjica, odnosno u Zagrebu gdje po završetku fakulteta žive i rade Vitez i Podolnjak. Život u razičitim i potpuno oprečnim društvenim sustavima i vrijednostima već sam po sebi pruža temelje za dobre priče, a kad se tome dodaju i problemi osobne naravi koji izviru iz obiteljskih odnosa ili seksualnog opredjeljenja, onda se na jednom mjestu dobije za jaku priču potencijalno eksplozivna smjesa koju je Harjaček jako dobro iskoristio te kroz životne piče svojih likova jasno iznio sliku društva Hrvatske u posljednjih šezdesetak godina.

Nije ta slika nimalo ugodna i lijepa pa u jednoj prigodi Vitez govoreći o Hrvatskoj kaže kako je »u našoj mržnjom, jadom i čemerom natopljenoj zemlji uočljiv elementarni nedostatak demokracije i tolerancije« da bi potom to dokazao i nizom primjera – od abortusa koji je Sanjica morala izvršiti u četrnaestoj godini, preko batinjanja nje i njene učenice od strane nogometnih navijača pa do morbidnih slavljenja prošlosti nekih »velikih Hrvata« na kojima se »u opuštenijoj atmosferi jede, pije i mrzi«.

Harjačekova književna nadarenost vidljiva je ne samo u dobro osmišljenoj kompoziciji i zanimljivoj priči, već i u sposobnosti da stil pripovijedanja mijenja ovisno o tome čije dnevničke zapise čitamo, a uz klasičan realističan pristup uspješan je i u prikazu psihe svojih likova, posebno Sanjice Lacković koja ponekad »vidi« i mrtve ljude te čuje što pričaju. Povremeno Harjaček zna biti ciničan i ironičan, posebno prema Varaždinu, koji u niz navrata posprdno naziva »gradom baroka, cvijeća i glazbe«, ali i prema užasavajućoj tuposti i uskogrudnosti primitivnih nacionalističkih stvavova i religijske zatupljenosti. Nedvojbeno, »Sanjica Lacković« odličan je debitantski istup koji najavljuje kako bi autor ovog romana i u godinama što slijede mogao dati itekako značajan doprinos kvaliteti hrvatske književnosti.

Biografija

Dario Harjaček rođen je 1979. godine u Beču, a odrastao je u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti te potom i studij režije na Akademiji dramske umjetnosti. Za kazalište je prilagodio značajan broj filmova, romana, klasičnih dramskih tekstova i djela dječje književnosti – »Pijanistica« prema romanu Elfriede Jelinek, »In camera« prema filmu »Anđeo uništenja« Louisa Bunuela, »U registraturi« prema romanu Ante Kovačića, »Jesenju sonatu« i »Personu« prema filmovima Ingmara Bergamana, »Alan Ford« prema istoimenoim stripu…

Režirao je tridesetak predstava u hrvatskim kazalištima, sudjelovao u produkciji dramskog programa Hrvatskog radija i mnogim plesnim projektima te pisao scenarije za emisije dječjeg programa HRT-a. Živi u Zagrebu.