Festival malih scena

Uz predstavu “Hinkemann” ZKM-a na MFMS-u: Svježe “čitanje” dramske klasike

Kim Cuculić

Uzimajući klasičan dramski predložak, Igor Vuk Torbica izvrsno naglašava one teme i motive koji pogađaju sadašnji trenutak Europe i svijeta, postavljajući pitanje prijeti li nam još jedan rat i dolazi li na vlast neki novi Hitler



Trećeg dana Međunarodnog festivala malih scena prikazana je predstava »Hinkemann« Zagrebačkog kazališta mladih. Prema drami »Njemački Hinkemann« Ernsta Tollera režiju potpisuje Igor Vuk Torbica, jedan od trenutačno najzanimljivijih redatelja mlađe generacije u regiji. Za njega su karakteristična svježa iščitavanja klasičnih predložaka, što do izražaja dolazi i u »Hinkemannu« koji je praizveden 1923. godine.


Interesantna je i geneza ovog djela. Ernst Toller (1893-1939) ljevičarski je njemački dramatičar, najpoznatiji po svojim ekspresionističkim dramama i po tome što je šest dana obnašao dužnost predsjednika kratkotrajne Bavarske Sovjetske Republike. Godine 1919. bio je osuđen na pet godina zatvora, gdje između ostalog piše i »Hinkemanna«.


Rat i njegove posljedice


Nakon izlaska iz zatvora Toller je nastavio objavljivati svoja djela, a s dolaskom nacista na vlast našao se na popisu zabranjenih autora. Uvidjevši da komuniste i socijaliste deportiraju u koncentracijske logore, odlučio je napustiti Njemačku. Najprije je zatražio azil u Velikoj Britaniji, a zatim u SAD-u.




Rezigniran zbog uspona fašizma u Europi i svjestan da su mu brat i sestra poslani u koncentracijske logore, 1939. počinio je samoubojstvo. Ovi kratki biografski podaci važni su za razumijevanje »Hinkemanna«, čiji je protagonist Eugen Hinkemann – veteran Prvog svjetskog rata kojega je na bojištu kastrirao neprijateljski metak. S ratišta se vraća obogaljen i potpuno očajan, a njegovim povratkom počinje niz poniženja.


U današnje vrijeme, kad se na svim stranama svijeta iznova zvecka oružjem, Tollerov »Hinkemann« vrlo je aktualan, a još aktualnijim učinili su ga režija Igora Vuka Torbice i dramaturgija Katarine Pejović. Glavna tema ove drame je rat i strašne posljedice koje ostavlja na fizičkoj i psihičkoj razini, dehumanizirajući čovjeka i gurajući ga na egzistencijalno dno.


Od Tollerova do današnjeg vremena dogodili su se mnogi ratovi, s uvijek istim posljedicama – među ostalim s brojnim ratnim invalidima koji se suočavaju s nezaposlenošću, nebrigom i zaboravom društva za koje su ratovali. Današnjim rječnikom reklo bi se da Hinkemann boluje od PTSP-a, što je tema o kojoj se malo govori, a često završava tragično.


Europa kao grobnica


Druga važna tema koju otvara predstava »Hinkemann« je jačanje neofašističkih tendencija u Europi, koja se i danas suočava s mogućnošću novih ratova, ekonomskom krizom i nezaposlenošću. U tom smislu posebno je dojmljiv posljednji prizor, koji priziva sliku »Sloboda vodi narod« – slavno remek-djelo francuskog slikara Eugenea Delacroixa koji na ovoj slici povezuje romantičarske principe i ideale revolucije. U ovom prizoru po Hinkemannovoj pogrebnoj povorci pada krvava kiša, a umjesto toliko često zazivane slobode Europa se pretvara u vlastitu grobnicu.


Uzimajući jedan klasičan dramski predložak, Igor Vuk Torbica izvrsno naglašava one teme i motive koji pogađaju sadašnji trenutak Europe i svijeta, postavljajući pitanje prijeti li nam još jedan rat i dolazi li na vlast neki novi Hitler? Predstava »Hinkemann« postavljena je vrlo minimalistički.


Scenograf Branko Hojnik naznačio je scenu tek velikim drvenim podijem i slovima u obliku prezimena glavnog junaka, koja se po potrebi pretvaraju u scenske rekvizite. Slično kao i u beogradskom »Hamletu« kazališni mehanizam je ogoljen, pa se predstava doživljava kao svojevrsni kazališni pokus. U tako postavljenom scenografskom okviru do punog izražaja dolaze glumci i njihova suigra.


Glumačka energija


Velikom glumačkom energijom i predanošću Eugena Hinkemanna utjelovio je izvrsni Rakan Rushaidat, čiji lik prolazi kroz čitav niz ponižavajućih situacija, sveden do razine životinje i cirkuske nakaze na kojoj se zarađuje. U ulozi Majstora ceremonije briljira ekspresivni Ozren Grabarić, koji je kreirao upečatljiv groteskni lik (pomalo nalikuje supernegativcu Jokeru iz »Batmana«), koji prerasta u simbol bezdušne kapitalističke eksploatacije malog čovjeka i zastrašujućeg apologeta rata.


Dojmljiva je i Mia Biondić u ulozi Grete Hinkemann, nesretne Eugenove žene koja je neizravna žrtva ratnih strahota koje su njenom mužu oduzele muškost i ljudsko dostojanstvo. Gruba Gretina zavodnika Paula Großhahna igra Frano Mašković, a Hinkemannovu majku utjelovila je Doris Šarić Kukuljica.


Po nekoliko uloga tumače Milica Manojlović, Dado Ćosić, Jasmin Telalović, Petar Leventić, Milivoj Beader, Vedran Živolić, Marica Vidušić Vrdoljak i Nađa Perišić Radović. Riječ je o vrlo kompaktnom i uigranom ansamblu koji svojim pojedinačnim ulogama kreira svijet oko Hinkemanna, kojega takvim čini nenormalno okruženje u kojem živi.


Za predstave Igora Vuka Torbice karakteristična je i uporaba popularne glazbe, odnosno poznatih glazbenih hitova koji čine svojevrsni kontrapunkt ili su ironijski komentar pojedinih prizora. Skladatelji su Nenad i Alan Sinkauz, kostimografkinja je Doris Kristić, oblikovateljica scenskog pokreta Blaženka Kovač Carić, a oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek. Svi oni, uz odličan prijevod Borisa Perića, pridonijeli su ovoj izvanrednoj predstavi koja je dobar primjer osuvremenjavanja dramske klasike.