Reagiranje

Trenc: Pokušali smo napraviti povrće s okusom čokolade

P. N.

Ono što me zanima je kombiniranje starog i novog bez ograničenja i pravila. U svom radu dajem si potpunu slobodu i ne brinem o trendovima, avangardnim ili ostalim. Slušam samo svoj umjetnički instinkt i bez razmišljanja ga predajem javnosti. To je jedini modernizam koji priznajem i vjerujem da čineći tako ne mogu pogriješiti



Smatram da je o idejama najbolje razgovarati. Stoga bih se osvrnuo na neka od mišljanja izrečenih u inače detaljnoj i lijepo sročenoj kritici gđe. Govedić objavljenoj 11. 2. 2015. u vašem listu. Stavovi, ne mogu se oteti dojmu, podsjećaju me na imaginarnog »čovjeka s velikom bradom« kojeg Zoran Čubrilo kao Kästner parafrazira na početku predstave kad kaže, obraćajući se publici: »Ali meni je čovjek s velikom bradom izričito rekao da se takva priča djeci ne bi nikako svidjela!«


Novo ljuti kritičare


I vaš napis pokušava u ime nekog fantomskog »dječjeg ukusa« odrediti njihov dojam o predstavi. No svrha ove predstave nije da se dopadne odraslima, čak ni kritičarima. Ovo je predstava napravljena da bi se svidjela djeci. Vaše »male marionete«, kako ih zovete, su djeca glumci koji su uložili izvanredan trud, savladali vrlo kompleksne uloge i postavili na scenu nešto što je njihovim vršnjacima zanimljivo i veselo. Videći to, vi ste poželjeli da ih ismijete. To je kao da na koncertu muzičke škole ukorite djecu što sviraju napisanu partituru umjesto da veselo lupkaju po klaviru.    


   Dječja igra je prekrasna, događa se na ulicama, parkovima, igraonicama… No u kazalištu djeca glume, a na koncertu sviraju. Poželjno je uz to još nešto više dati, i mi koji smo radili na predstavi dali smo sve od sebe da to postigneno. Predstava je puna vizualnih i muzičkih referenci koje obogaćuju dječje iskustvo, nevidljive i ne docirajuće. Kostimi, plakati na stupu, fontovi na kavani Jostiy autentični su i pomno izabrani. Predstava je bogata referencama, od »Metropolisa« Fritza Langa (koji je svoju premijeru doživio baš tada na tom istom Nikolsburgovom trgu) do avangardne muzike Alexandra Mossolova koja je poslužila kao inspiracija za Emilov san. Da smo uspjeli možete pročitati na nasmiješenim licima djece i odraslih kad izlaze iz dvorane.  




   Dok su kineski artisti na kineskoj Novoj godini, kako u istom broju piše Novi list, imali fascinantnu kontrolu tijela, naša djeca na pozornici bila su male lutkice na koncu. Kao što znate, postoje razne vrste teatra, od vrlo kontroliranog i stiliziranog poput japanskog No teatra do kazališnih improvizacije koje mogu biti izrazito šarmantne. Koju će vrstu teatra na toj skali izabrati, odluka je režisera i glumaca. Dobio sam dojam da ste otišli u kazalište unaprijed odlučivši što trebate tamo vidjeti. Ono »suvremeni« teatar od pred deset ili dvadeset godina nije više suvremen, on se mijenja od danas do sutra, možda se mali djelić stvara i u Zagrebu.


   Novo uvijek bode oči i ljuti kritičare. Možda ste se mogli prepoznati u Shakespeareovoj rečenici koju citirate u kritici, da je ludost pomisliti da je stolac na pozornici samo stolac i zapitali se zašto mali Dinstag sjedi u kutu pozornice u jedinoj crvenoj stolici i ne radi ništa? Da ste o tome razmislili onda biste uvidjeli da ta crvena stolica služi kao vizualni akcent na inače crnoj sceni (kada su led lampice ugašene) i ističe malog Dinstaga koji cijelu predstavu »ne radi ništa« i kome i sam Kästner na kraju romana zbog toga odaje priznanje. Ta stolica je metafora i vizualni akcent koji naglašava da nekada i osoba koja ne radi naizgled puno, čini dosta ako je to u službi šire društvene koristi.


Nekonvencionalno spajanje motiva


Želite suvremenog Emila? Ja lažnu suvremenost ne želim raditi. A jedini način da istinski osuvremenim Emila bi bio da djeci tutnem u ruke mobitele i i-pade, a to bi bila neka druga predstava bez poveznice sa Emilom i detektivima. A djeca bi tada radije izvadila vlastite. Vrlo sam ponosan da su »Emil i detektivi« ostavili svoje mlade gledaoce na rubu stolica i da su sa zanimanjem pogledali vjernu adaptaciju jednog klasičnog književnog djela, bez mobitela.


   Zgodno mi je da me prozivate za doslovnost jer sam cijeli svoj rad bazirao na nekonvencionalnom i ironičnom spajanju motiva. U stripu »Maljčiki« osvrćem se na vizual soc-realizma; u filmu »Zen priče« smještam pet tradicionalnih zen priča u suvremeni New York; u Berlinu 1936. Elvis i Hitler zajedno uništavaju svijet; Pustinjskom olujom šeću Freud, Einstain, Adam i Eva…


   Vrlo sam dobro promislio prije nego što sam odlučio smjestiti Emila u vrijeme i prostor. Nekome poput mene spočitavati konzervativnost samo pokazuje nepoznavanje mog rada, kako režiserskog (možda vam je promaklo da sam diplomirao filmsku režiju), tako i kao pisca (napisao sam priču »Noć u muzeju«), strip autora i autora animiranih filmova. Zasmetalo vas je kad Kästner doslovno govori što Grundajs radi – to je namjerno jer pokušavam dočarati odnos autora i scene koju vizualizira. Ako crtam mrkvu, zacijelo i vidim mrkvu. Da, drugačiji pristup, ali niti banalan, niti loš.


   Ono što me zanima su strukture, kompleksnost i kombiniranje starog i novog bez ograničenja i pravila. U svom radu dajem si potpunu slobodu i ne brinem o trendovima, avangardnim ili ostalim. Slušam samo svoj umjetnički instinkt i bez razmišljanja ga predajem javnosti. To je jedini modernizam koji priznajem i vjerujem da čineći tako ne mogu pogriješiti.


Nedosljednost je stil


Predložio bih vam da još jednom pogledate predstavu i da, kao što to kaže lik na početku Zen priča, »ispraznite svoju šalicu i počnete iz početka«. Možda ćete onda prepoznati vrlo modernu scenografiju koja je načinjena isključivo od svjetla. Načine na koje projekcija naizmjence služi kao ilustracija (u priči o vojvodi Karlu), prikaz unutrašneg svijeta (Emilov san), naznaka scenografije (fotografije interijera i dokumentarni snimci) te kao artefakt, mjesec, nebo, oblaci.


   Nedosljednost je naš stil. Mi koji smo radili na Emilu stvorili smo vrlo složenu strukturu, dramaturški i scenski izvanredno zahtjevnu, u kojoj vrijeme teče naprijed, natrag, u kojoj naracija nestaje, a narator postaje lik, u kojoj se scene na pozornici montiraju kao u filmu, s kostimima koji nisu tek »retro« već vrlo precizne rekreacije, promišljena rasvjeta stvara iluziju, a scenski pokret je dinamičan i, opet, djeci zabavan, i sve je upakirano tako da se gleda kao Cartoon Network. Dakle, pokušali smo napraviti povrće s okusom čokolade.


   Predstava je autoironična, kako prema žanru, tako i prema vizualu, ali ne i prema toj vrlo jednostavnoj priči koju svi mi volimo. Volimo ju zbog sjajnog Kästnerovog teksta koji sam pokušao vjerno prenijeti na kazališne daske (što nije bilo nimalo jednostavno). Odlučio sam napraviti predstavu kakvu bih i sam kao dijete želio vidjeti, a da pritom na scenu ne postavim nešto banalno i umjetnički nevrijedno. No siguran sam da bi mi čovjek sa velikom bradom rekao da se to djeci ne bi nikako svidjelo – piše u reagiranju na osvrt kritičarke Nataše Govedić redatelj predstave »Emil i detektivi« Milan Trenc.