Manojlovićeva predstava

“Romeo i Julija”: Seksualizacija uvježbane međususjedske mržnje

Nataša Govedić

Miki Manojlović kao redatelj umije iz glumca izvući emocionalne oluje i različite afekte, ali  nije zainteresiran za pažljivu adaptaciju Shakespeareova teksta. Od tragedije nije ostalo ništa, no apel za prestanak politike međusobnog zamjeranja između zavađenih naroda veoma je očit



Dva se uska, metalna puta ukrštaju na sceni, tvoreći zrakasti četverokut pozornice. Njima će uskoro stupati dvije zavađene obitelji, govoreći svoj tekst na srpskom i albanskom jeziku, s povremenim posredovanjem talijanskog (kroz lik veronskog kneza). I publika i izvođači igraju emocionalnu dramu neovisno od teksta; mržnju koja nema konkretno ishodište ni neposredni povod, ali uvježbana je kroz generacije i generacije negativnih stereotipa i mrzilačkih predrasuda o susjedima.


Redatelj Miki Manojlović pristupio je Shakespeareovoj temi mitogene mržnje kao da je u pitanju neka vrsta uličnog plesa, s obaveznim zaustavljanjem protivnika, verbalnim i fizičkim izazivanjem, sve jačim vrijeđanjem, urlanjem, fizičkim obračunima, na kraju dugim odjekom psovki i poziva na nove osvetničke okršaje. I srpski i albanski glumci izvanredno se snalaze u tom tinejdžerskom svijetu ekstremnih reakcija. Problemi nastaju kada s koreografije uličnih borbi uđemo u dramaturgiju dubljih odnosa među likovima.


Seks naš svakdašnji daj nam danas…




Romeo je Albanac, Julija je Srpkinja. U Manojlovićevoj predstavi njih su dvoje gurmanski iskusno konzumirali seksualni odnos u prvih deset minuta izvedbe, s naglaskom na nijemom užitku u istraživanju obnaženog partnerskog tijela, a ne na šekspirijanskim igrama romantičnog verbalnog udvaranja, oklijevanja i pomalo stidljivog mladenačkog penjanja do samog vrha ljubavne tvrđave. Seks je za Manojlovićeve mlade ljubavnike tako prirodna i nesputana pojava da nije jasno zašto bi se uopće željeli vjenčati (noći provode zajedno i mimo bračnog zavjeta) ili baviti se (za njih irelevantnim) pitanjem koliko su si međusobno simpatični njihovi roditelji.


Ovi Romeo i Julija kao da su izašli iz »Posljednjeg tanga u Parizu«: imaju svoj senzualni svijet u kojem ih zapravo ništa ne ometa. Utoliko je zaplet sa zavađenim roditeljskim obiteljima dug, zamoran i suvišan, s prizori njihova nehotičnog trovanja u grobnici već prelaze u pravu scensku grotesku. Taj patnički renesansni finale kao da je silom nalijepljen na farsu neobuzdanog emocionalnog divljanja.


Zanimljivo je pri tome da su u Manojlovićevoj predstavi mržnja i ljubav jednako žestoke i sladostrasne: sve je podjednako seksi – i burne svađe, i utisnuti poljupci. Svaki je dodir emocionalno pojačan, zapjenjen i gurnut do intenzivnog fizičkog kontakta.


…i oprosti nam duge naše


Redateljska je odluka također zanemariti Shakespeareovu dramaturgiju opasne tinejdžerske impulzivnosti, kao i čitav niz dramskih problema koji nastaju samo zato što likovi nemaju strpljenja pričekati pojedinu etapu raspleta socijalnih intriga. Manojlovića, dakle, ne zanima problem naivne hitnje, niti predstava i na koji način daje do znanja da su pred nama veoma mladi protagonisti. Naprotiv, redatelj se bavi jakim sudarima averzije i fascinacije, gotovo posve izjednačenih u svojim manifestacijama, baš kao i tipičnih za sve uzraste koje susrećemo u predstavi.


Kad zavađene obitelji nad mrtvim tijelima mladih ljubavnika konačno sklapaju mir, naglost prijateljski ispruženih ruku djeluje pomalo namješteno. Isprazno. Gotovo kao gesta zakašnjele pristojnosti. Prati nas dojam da nismo gledali tragediju, nego farsu na temu navijačkih etno-okršaja u kojoj je sad (samo) zakratko nastupilo primirje.


 Juliju igra opora i emocionalno veoma tamna Milica Janevski, dok je Romeo  emocionalno bitno prigušeniji, suzdržaniji i zatvoreniji Tristan Halilaj. Par očeva utjelovljuju Nebojša Glogovac (Kapulet) i Miki Manojlović (Monteki), pri čemu Glogovac ne štedi ni na pretjeranim okrutnostima prema scenskoj kćeri, ni na brutalnostima seksualnog »kroćenja« svoje scenske supruge. Duhovitu i samosvojnu dadilju, uvijek na strani dodatnog brbljanja i svoje štićenice Julije, napravila je beogradska glumica Anita Mančić. Ona nam se na samom kraju predstave predstavlja izvan uloge, svojim pravim imenom, u duhu Shakespeareova inzistiranja da ime može biti mnogo više od onoga na što pristajemo. Zatim traži od publike da »prestanemo za svoju sudbinu kriviti zvijezde, mame i tate, šefove država i kompanija«, umjesto toga priznajući da »u svakom trenutku sami biramo svoj put«.

Njezina gesta osobnog predstavljanja i pružanja ruke prema publici izrazito je komunikativna; svi glumci nakon toga razmjenjuju imena i pozdrave s publikom. Od tragedije ne ostane ništa, no apel za prestanak politike međusobnog zamjeranja između zavađenih naroda veoma je očit. Manojlović kao redatelj svakako umije iz glumca izvući orkanske emocionalne oluje i različite elementarne nepogode uzburkanih afekata, kao što je i veoma originalan u načinu na koji misli scenski prostor. Znatno je manje sposoban, maštovit ili čak zainteresiran za pažljivu adaptaciju Shakespeareova teksta. Pojedine rečenice renesansnog komada Manojlović koristi kao citate popularnih, općepoznatih napjeva, pa je time promašenije što zadržava na sceni glavnu kompozicijsku okosnicu drame, za koju u ovakvom pristupu više nema motivacijskih uporišta.


Ljubav kao mržnja i obrnuto


Pred nama je prvenstveno glumačko istraživanje stare Katulove teme: ljubavi kao mržnje i mržnje kao ljubavi. Velika glumačka energija prožima i publiku, s kojom je rezonirala i teza o zamjenjivosti ekstremnih privlačnosti i odbojnosti. Utoliko možemo reći da »Romeo i Julija« beogradske Radionice integracije svjedoče o kulturi u kojoj nijedna od zaraćenih strana nema dovoljno samopoštovanja da izgradi respekt i prema drugom ljudskom biću – naprotiv, ego sudionika toliko je krhak da te za stotinku sekunde mogu i zamrziti i zavoljeti. Osobno, mnogo sam više na strani Martina Luthera Kinga i njegova razmišljanja na spomenutu temu: »Ne slažem se s onima koji izjednačuju ljubav i mržnju. Mržnja paralizira život, ljubav ga oslobađa. Mržnja vrlo lako prekida život, ljubav ga začinje. Mržnja zamračuje, ljubav osvjetljava«. Malo pažljivije čitanje drame Williama Shakespearea otkrilo bi, vjerujem, sličan pristup povijesti i sadašnjosti tobože »neobuzdanih« ljudskih emocija.