Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 25° 1
Sutra: 25° 25° 1
15. srpnja 2019.
Tartuffe

Recenzija predstave Matije Ferlina: Gdje je nestala kritika vjerskog nasilja?

Recenzija predstave Matije Ferlina: Gdje je nestala kritika vjerskog nasilja?
Recenzija predstave Matije Ferlina: Gdje je nestala kritika vjerskog nasilja?
Autor:
Objavljeno: 20. prosinac 2017. u 10:05 2017-12-20T10:05:23+01:00

Ferlinov je prioritet dizajn, uz kompletno izostavljanje konceptualnih i jezičnih fokusa drame te toliko naivan »mimski« prijevod teksta u gestu i pokret plesača da ispada da je Moliere napisao dramu o nekom malom manekenskom udvaranju koje na kraju završava smrću jednoga od razodijevenih kupaca kostima

Što god mislili o Crkvi početkom 21. stoljeća, činjenica je da se Molière u drami »Tartuffe« (u raznim verzijama pisanoj između 1664. i 1669.) bavi zločinačkom hipokrizijom religije kao jednog od najbahatijih društvenih uhljeba. Netko tko propovijeda nematerijalne vrijednosti stvarno ne bi trebao biti prvak materijalnog luksuza, smatra Molière. Netko tko vodi brigu o ljudskim dušama ne bi trebao biti bezdušan prema ljudskom stradanju ili ga čak sistemski provoditi, glamurizirati i sakralizirati.

U povijesti drame, ne postoji tekst koji toliko duboko zadire u mehanizam crkvene manipulacije svetošću, baš kao i crkvene manipulacije imetkom svojih sljedbenika, kao što to čini majstorski »Tartuffe«. Pariško Društvo Svetog Sakramenta (kao jezgro francuske protureformacije) još je za autorova života provelo hajku na Molièreovu dramu i zabranilo njezino izvođenje. Pariški nadbiskup ishodio je Zakon o izgonu za sve koji bi je eventualno željeli pogledati, tako da drama čeka pet godina svoju javnu premijeru, unatoč prvotnoj naklonosti kralja Luja XIV. i kompletnoj zagovaračkoj kampanji svjetovne Francuske.

Nešto kasnije Francuska revolucija ponovno je otkrila »Tartuffea« i počela ga intenzivno izvoditi kao kritiku carskog, a ne samo crkvenog režima, što nam govori do koje je mjere Molière napisao komad čija političnost svaki put na novi način ispisuje političke i kulturne vrijednosti, postajući temelj svekolike francuske svjetovne samosvijesti.

Jezik i tijelo

Ništa od toga ne vidimo u najnovijoj inscenaciji Matije Ferlina pod naslovom »Staging a Play: Tartuffe«, dramaturginje Jasne Jasne Žmak, a u produkciji Zagrabačkog kazališta mladih i Zagrebačkog plesnog ansambla. Ferlinov je prioritet dizajn: raskošna kostimografija, blještavi uzorci šagalovskih kostima nalik kakvoj profesionalnoj modnoj pisti (potpisuju ih Matija Ferlin i Desanka Janković), uz kompletno izostavljanje konceptualnih i jezičnih fokusa drame te toliko naivan »mimski« prijevod teksta u gestu i pokret plesača da ispada da je Molière napisao dramu o nekom malom manekenskom udvaranju koje na kraju završava smrću jednoga od razodijevenih kupaca kostima.

Čak i ako dobro poznajemo originalni komad, koreografija koja se svodi na toliko gestualno pojednostavljivanje i banaliziranje jezične kompleksnosti originala da ostavlja dojam pučke priredbe kakvu je, recimo, ismijavao Shakespeare pantomimskom »Mišolovkom«, a Brešan čitavim svojim komadom »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja«, ozbiljni je umjetnički promašaj.

Pretpostavljam da je dramaturginja Jasna Jasna Žmak smatrala da nema potrebe izgovarati Molièreov tekst, tretirajući ga kao neku vrstu previše poznatog klasika, ali pokazalo se da dramu utemeljenu na jeziku ne možeš prebaciti u pantomimu, jer jezik i tijelo nisu isti ekspresivni registri. Scenografiju obilježavaju krupna slova u stražnjem planu pozornice, na kojima stoji (na engleskom jeziku):

»For today I must stay in your house«, što je ponovno depolitizirana odluka, više usmjerena na status vjerskog demagoga kao privremenog »gosta«, nego na njegovu igru otimanja imovine svojim domaćinima.

Zagrebački plesni ansambl ovom se izvedbom otvorio suradnji s glumcima, ali pokazalo se da su glumci vještiji plesu, nego plesači glumi. Neka lica na sceni (primjerice, glumci Darko Japelj i Domagoj Janković) komuniciraju i mimo pokreta, dok lica plesača (Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Sintija Kučić, Marin Lernić, Petra Valentić i Kasija Vrbanac) ostaju potpuno zatvorena, neprozirna. Vidljivo je da se na gesti radilo ozbiljno i sustavno, pa i na razini ansambla zamjetna je velika usklađenost i inzistiranje da svi budu stalno na sceni, ali nije postignuto više od općih mjesta predoslovne ilustracije teksta gestom i pokretom.

Plačno pokajanje

Izvedbu »Tartuffea« vidjela sam s Matijom Ferlinom umjesto Roberte Milevoj u naslovnoj ulozi (Milevoj se na prvoj izvedbi ozlijedila), što je istovremeno djelovalo i kao hrabri i kao samougrožavajući potez, jer je dojam iz gledališta bio da se Ferlin s mukom snalazi u navigaciji gestom, kao i da joj pristupa kao nekoj vrsti osobne požrtvovnosti, koja iznutra poništava hladnu manipulativnost same uloge.

Najproblematičniji dio izvedbe svakako je završna točka u kojoj Ferlinov Tartuffe jeca u butoh-maniri očajničkih vapaja i grčenja nad mrtvim tijelom svoje žrtve, čime se kompletna koreodrama pretvara u neku vrstu plačnog pokajanja crkvenog varalice nad vlastitom kriminalnom splektom. Zločinac se preobraćuje u sveca. Ali za to nema nikakve potkrepe ni u kojoj od verzija Molièreova teksta (u jednoj od verzija Tartuffe ode u zatvor bez i mrvice pokajanja), niti u logici funkcioniranja suvremene političke situacije.

Hrvatska trenutno obiluje Tartuffeima koji ne odaju tragove probuđene savjesti, nego dapače smatraju da im govor mržnje ne mogu ograničiti čak ni internacionalne društvene mreže.

O čemu onda govori Ferlinova predstava? O tome da je svijet modna revija u kojoj se najveći gubitak događa oko toga imamo li na sebi ili nemamo skupe krpice? Ili o tome da je kazališna predstava izvozni produkt koji prvenstveno treba dobro kostimografski zapakirati i ukinuti eventualnu društvenokritičku dimenziju? Nije li nasilje isključivih vjerskih ideologija daleko perfidnije, okrutnije, nesmiljenije od toga koliko je raskošna naša odjeća? Zašto se Ferlin boji progovoriti jezikom Molièreove optužnice, a ipak od svih komada bira uprizoriti baš »Tartuffea«? I gdje je nestao humor originalnog uprizorenja? Gdje je nestala nelagoda koju izaziva opetovana beskrupuloznost naslovnog lika? Preuzima li ova predstava upravo tartifovsku sebičnost i drskost, braneći je kao neku vrstu »poželjne« socijalne prilagodbe?

Ako predstavu prihvatimo kao modnu reviju, o čemu svjedoče komenatri publike nakon njena završetka (devedeset posto ljudi raspravljalo je o ljepoti kostimografije), onda joj zaista možemo predvidjeti dugi život i mnogo turneja, posve u skladu sa zahtjevima modne industrije. Ako, pak, od predstave koja se bavi manipulacijom očekujemo i kritiku manipulacije, grdno ćemo se razočarati. Ovaj »Tartuffe« mogao bi igrati na modnim »eventima« bez da se itko zapita o njegovu kazališnom porijeklu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka