Nastanak predstave »Prava komedija«, koja je premijerno izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca, ima i svoj (izvan)kazališni kontekst. Prošle godine u Novom listu objavljen je odgovor gore potpisane novinarke i kazališne kritičarke ansamblu Hrvatske drame koji je reagirao na tekst pod naslovom »Hrvatska drama kao najslabija karika«. U svom odgovoru napisala sam da mi na repertoaru »Zajca« kronično fale »prave« komedije na kojima bi publika napokon »pucala od smijeha«. Ta rečenica bila je poticaj Hrvatskoj i Talijanskoj drami da sada naprave omnibus koji će rezultirati s ukupno 18 malih komedija. Polemika koja se vodila na stranicama Novog lista tako je riječki HNK potaknula na promišljanje što bi to trebala biti »prava« komedija, a u ovaj proces uključena sam i sama – počevši od plakata predstave, do toga da sam – prvi put u svojih dvadesetak godina bavljenja kazališnom kritikom – postala i akter jedne kazališne predstave.

Istraživanje komedije

Kao suputnik kazališta (termin je skovala teatrologinja Sanja Nikčević), prešla sam »rampu« i dolaskom na nekoliko proba pripremala se za svoj prvi nastup iz lože riječkog HNK-a. U ovoj nesvakidašnjoj situaciji sada bih se trebala osvrnuti na taj »glumački« iskorak, što ću ipak prepustiti drugim kritičarima. Iskustvo je, u svakom slučaju, za mene zanimljivo i pruža drugačiju perspektivu na rad u kazalištu. No, krenimo na samu predstavu. Autori koncepta Renata Carola Gatica i Marin Blažević okupili su u »Pravoj komediji« deset redatelja i redateljica (plus još osam u Talijanskoj drami čija je premijera krajem listopada), koji su na različite načine – u komadima koji traju po 10 minuta – pokušali odgovoriti na pitanje što bi bila »prava« komedija i tako se upustili u propitivanje ove zapravo nimalo lake vrste koja se pojavljuje u brojnim oblicima. A prema klasičnoj definiciji, komičan komad nastoji nas nasmijati.

Istraživanje u koje su krenuli sudionici »Prave komedije« pokazalo je da komedija nije samo komična, nego može imati i tragikomičnih elemenata. Osim toga, u zadanoj desetominutnoj formi trebalo je osmisliti svaki put drugačiju dramaturgiju, režiju, scenografiju, kostimografiju, glazbu… Svojevrsnu uvertiru predstavio je »Komad za prilike« redatelja Matije Ferlina i dramaturga Gorana Ferčeca, a poticaj je riječka heroina Karolina Belinić – počevši od gradske legende i mita, do Gervaisove komedije »Karolina Riječka« i »herojskog komada s pjevanjem i pucanjem« Laryja Zappije.

Foto Dražen Šokčević

U crnoj, elizabetanskoj krinolini Karolinu je utjelovila Tanja Smoje, koja izvedbu počinje u bočnoj loži, a završava je na pozornici kazališta. Smoje izvodi niz monologa, usred kojih glumicu iz lože svaki put iz pištolja upuca redateljica Renata Carola Gatica. Karolina tako nekoliko puta »umire« na sceni i svaki put iznova oživljava – postajući neka vrsta provodnog motiva kroz cijelu predstavu. Tanja Smoje se autoreferencijalno osvrće i na svoj kazališni put, tijekom kojega je – ironično – u »Gospodi Glembajevima« učila od Severine koja je u riječkom HNK-u utjelovila barunicu Castelli.

Čehov i Beckett

U komadu »Životinjska posla« glumica Jelena Lopatić prihvatila se redateljske uloge, a također i glumi. Dramsku situaciju ona postavlja na privatnu zabavu, na kojoj se okupljaju njeni kolege i kolegice iz kazališta (ova interna priča svakom gledatelju baš i ne mora biti bliska). Ono što je Lopatić zanimalo je što bi se dogodilo kad bismo u jednoj takvoj društveno konvencionalnoj situaciji reagirali životinjskim instinktima. Olja Lozica u komadu »Nitko me ne voli« na začudan način istražuje muško-ženske odnose na primjeru sredovječnog bračnog para. Kao glumica s osjećajem za komično, ženu koja se žali da je nitko ne voli utjelovila je Olivera Baljak, a njena supruga – metaforički svedenog na sobnu svjetiljku – igra Aleksandar Cvjetković.

Foto Roni Brmalj

Miran Kurspahić režirao je travestiju Čehovljeva »Galeba«, naslovivši je »I galebove ubijaju, zar ne?«. Zanimljivo je da je Čehov ovu svoju dramu odredio kao »komediju u četiri čina« – premda ona završava samoubojstvom Trepljova. Upravo ovaj motiv, kao i smrt galeba, Kurspahiću su poslužili kao glavni repetitivni moment oko kojega se strukturiraju odnosi likova i njihovi postupci. U samo deset minuta sabijena je radnja »Galeba«, sa svim ključnim likovima, ali promatrana iz komično-parodičnog rakursa. U komadu »Ovisno o kontekstu« Edvin Liverić također uzima jedan klasičan predložak – ulomak iz Beckettova »U očekivanju Godota«, koji glumci Dean Krivačić i Edi Ćelić ponavljaju tri puta, dok mijenjajući kostime istom tekstu daju novi kontekst izvedbe.

U »Žutoj crti« Saša Anočić napravio je »društvenu komediju«, u čijem je središtu scena iz njegova teksta »Niko i Ništ«. Protagonisti ovog teatra apsurda na temu birokracije, nepotizma i otuđenja su činovnik u katastarskom uredu i njegova stranka. U ovom montipajtonovsko-kafkijanskom skeču »žuta crta« simbolizira sve prepreke s kojima se takozvani mali čovjek suočava u apsurdnom birokratiziranom sustavu. Ovu dramsku situaciju izveli su odlični Domagoj Ivanković i Karlo Bernik – studenti Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Politička satira

Foto Roni Brmalj

Na temu birokratizacije društva na neki se način nadovezuje »Živi red« autorice teksta Une Vizek i redateljice Natalije Manojlović. Protagonisti ove male komedije su obični ljudi koji su se našli u redu ispred blagajne u supermarketu, a blagajnica putem OIB-a doznaje sve o njima. Ovaj komad je tragikomičan prikaz današnjeg konzumerističkog društva u kojemu su ljudi svedeni na brojke, iskaznice, bonove, bodove i kodove. I tu Manojlović dobro zapaža: »Prava komedija nije u situaciji, već u kutu iz kojega se na nju gleda.«

Na predstavi »Prava komedija« nije izostala ni politička satira, s uvijek inspirativnom hrvatskom predsjednicom koju je sjajno utjelovila Biljana Torić. Svoj komad autor i redatelj Ivan Penović osmislio je na temelju govora koji je predsjednica održala ovoga ljeta na kninskoj tvrđavi, posebno pozdravljajući američku generalicu iz Minnesote. Ono što je u ovom komadu istodobno i najsmješnije i najtragičnije je što se oslanja na gotovo autentičan predsjedničin govor koji je besmislen već sam po sebi. A o tome da se radi o teatralnoj osobi, pokazalo se i ovih dana kad je »loše odglumljena« predsjedničina objava kandidature za novi mandat bila »kazališno« osmišljena – s didaskalijama u kojima je navedeno kad se treba pljeskati, a kada se smijati. Mislim da bi se ovaj Penovićev tekst gotovo na svakodnevnoj bazi mogao obogaćivati novim »skečevima« naše političke elite. Uostalom, ismijavanje moćnika i nedodirljivih jedna je od osnovnih zadaća komedije.

Neverbalni Sokolović

Foto Roni Brmalj

Zijah Sokolović, jedan od najpoznatijih komičara s ovih prostora, iznenadio je svojim izborom – napravio je neverbalnu »Komediju civilizacije« u kojoj kroz pokret i dinamičnu pratnju Rajka Ergića na bubnjevima, prokazuje današnju virtualnu stvarnost i maniju suvremenim tehnologijama koje nerijetko generiraju nasilje. Ovih deset raznorodnih mini-komedija Renata Carola Gatica povezala je »Kratkim spojevima«, odnosno duhovitim songovima koje izvode Nikola Nedić i Mario Jovev.

Rad na »Pravoj komediji« bio je izazov i za glumce, koji iskaču iz uloge u ulogu i glume u različitim registrima – ovisno o konekstu.

U glumačkoj podjeli su Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Edi Ćelić, Dean Krivačić, Anastazija Balaž, Biljana Torić, Nikola Nedić, Giuseppe Nicodemo, Jasmin Mekić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Mario Jovev, Mirko Soldano, Ivna Bruck, Serena Ferraiuolo, Olivera Baljak, Aleksandar Cvjetković, Domagoj Ivanković, Karlo Bernik, Predrag Sikimić, Sabina Salamon, studenti riječke Glume i medija Ivan Raffaelli i Petar Baljak, članovi baleta Svetlana Andrejčuk i Vitalij Klok te članovi »Kamova« Tarik Žižak, Nika Carević i Leon Kreso. Glazbu uživo izvode Petra Zoretić, Osman Eyublu i Rajko Ergić/Pedro Rosenthal Campuzano. Dramaturzi su Luka Bosanac i Nataša Antulov, scenograf Dalibor Laginja, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, a autori glazbe i teksta pjesama Žlice & Gitara (Nikola Nedić i Mario Jovev).

I jesmo li onda dobili »pravu« komediju? Pitanje koje ostaje za raspravu. Moglo bi se reći da je u ovako zamišljenom konceptu bilo »za svakoga ponešto« – ovisno o kontekstu i kutu gledanja.