Predstava-esej

Premijera predstave Saše Božića u Gavelli: Madame Bovary kao svatko i nitko

Nataša Govedić

Glumica Jelena Miholjević tumači Bovary kao potencijalno depresivnu osobu. Ovo kliničko čitanje Emme Bovary koje provodi Miholjević zanimljiv je doprinos floberologiji, s time da u takvom pristupu junakinja ostaje neočekivano hladna i zatvorena publici



Gustave Flaubert, autor »Gospođe Bovary«, dekadama je njegovao kult zabranjenih užitaka. Obožavao je egzotiku, raskoš, povijesne figure poput Nerona, bio je fasciniran ludilom i religioznom ekstazom. Svi ovi viškovi inspiracije služili su, međutim, veoma pragmatičnoj svrsi: pokušaju razumijevanja konvencionalnog građanskog uma. Roman o gospođi Bovary podnaslovljen je »studija provincijskog života«.


Drugim riječima, Flaubert je bio iznimno svjestan da sveprisutna ograničenja premale sredine stvaraju potrebu za skrivenim unutarnjim obiljem. Dramatičarka Ivana Sajko, dramaturg predstave Dubravko Mihanović i redatelj Saša Božić u adaptaciji »Madame Bovary« u ‘Gavelli’ također polaze od pretpostavke (napisane za publiku na kazališnom ekranu, kao i opetovano glumački izgovorene) da smo »svi mi Emma Bovary«. Ali proglasiti nas dvojnicima jednog tragičkog lika nije isto što i istražiti njegovu dubinu.


Pjevušenje na mikrofon


Jer Emma Bovary nije samo doktorska žena ili sponzoruša. Nije ni avanturuša ili praznoglava preljubnica. Naprotiv, Flaubertu su potrebne stranice i stranice nijansiranih opisa da izgradi opis svoje junakinje, za koju francuski filozof Rancière drži da je naprosto »previše sklona uzbuđenjima«, od čije se površnosti u devetnaestom stoljeću pogibalo mnogo brže no danas. U prigušenoj izvedbi glumice Jelene Miholjević, gospođa Bovary je blago nasmiješena i odsutna duhom. Pjesme koje pjeva na mikrofon zvuče plitko, jednodimenzionalno, kao da se u njih previše ne uživljava.




Pravo govoreći, Miholjević tumači Bovary kao potencijalno depresivnu osobu, s ljubavnicima koji su samo kratki prekidi novog ciklusa praznine. Gospođini ljubavnici na sceni (Igor Kovač kao Charles Bovary, Sven Medvešek – Rodolphe, Filip Križan – Léon) utoliko djeluju stvarnije, toplije i uvjerljivije od glavne junakinje. Premda strada od njezinog prezira, Igor Kovač u roli supruga čuva privrženost i velikodušnost svog lika, kao što i Sven Medvešek u ulozi ljubavnika naglašava i osvajalački žar i dosadu oko osvojenog plijena.


Filip Križan kao stidljivi i romantični Léon također se približava gospođi Bovary vlastitim intenzitetom prisnosti, što ona prima gotovo stoički, kao da je u pitanju pomoć pri postavljanju stola. Na sceni su, u manjim ulogama, Nikola Baće kao ljekarnikov šegrt i Ivan Grčić u roli župnika. Muški kor u pratnji ženskog lika postavljen je tako da heroina stalno izmiče i sebi i drugima. Njena melankolija proteže se gotovo do graničnog poremećaja ličnosti, s očekivanim samoubojstvom na kraju neostvarenih međuljudskih (a ne samo ljubavničkih) odnosa. Ovo kliničko čitanje Emme Bovary koje provodi Jelena Miholjević zanimljiv je doprinos floberologiji, s time da u takvom pristupu junakinja ostaje neočekivano hladna i zatvorena publici.


Emma mimo zadanog lika


Senzualnu gospođu Bovary ove predstave po mom mišljenju igra Franjo Dijak – deklarativno u roli trgovca Lheureuxa, ali u energiji koja toliko tankoćutno uživa u opernim arijama, svečano kraljevski sjedeći na naslonu kauča (koreografija: Petra Hrašćanec) i puštajući da ga prožima glazba, tako da se čini kao da svako titranje glasa snimljene operne dive pokreće njegove unutarnje strune. Dijak je Emma koja nije samo površna ili bolesna od poremećaja ličnosti, nego i zaljubljena u umjetnost. I prozirna u tome koliko nam se usudi pokazati svoj »privatni« užitak. Šteta što redatelj nije još značajnije istaknuo i razradio ovaj glumački pronicljiv pristup ulozi Emmine dvojnice, umjesto toga ostavivši ga na kratkoj skici.


Premda je izvedba natopljena glazbom Davida Bowieja, često pjevanog na playback, kao »autor glazbe« u programskoj knjižici potpisan je Damir Šimunović. Mislim da bi daleko točnija formulacija bila »izbornik glazbe«, kao i da bi bilo pristojno priznati dug koji predstava glazbeno posuđuje od Davida Bowieja. Scenografija Zdravke Ivandija Kirigin najzanimljivija je dok se igra statusom tek neznatno podignutog zastora, tako da na početku predstave vidimo samo stopala Emminih potencijalnih partnera u živahnom plesu. S obaveznim klavirom u desnom kutu pozornice.


Poučno gradivo


Redatelj Saša Božić odlučio se za predstavu-esej s mnogim glazbenim numerama, što je dosljedno njegovoj autorskoj praksi proteklih godina. Cilj je raščarati nas od Emmina romantičnog sindroma. Ismijati kućanicu koja gleda sapunice, pjevuši pop-hitove o fatalnoj ljubavi i kupuje nepotrebno luksuzne kostimiće. I tako smo tijekom svih osamdesetak minuta predstave podučavani o tome da dosada stvara velike melodramatske projekcije, baš kao i financijske bankrote. Publika ne samo da shvaća poentu, nego je i ponavlja, poput kakva neposlušna razreda. Jesmo li time bliži nekom dubljem uvidu? Sumnjam. Tajna likova kao što su Emma Bovary ili Don Quijote nije u tome što robuju svom sljepilu.


Robovanje je, naime, posve očito. Zanimljivije je što njihovo sljepilo svjedoči o ljudskoj potrebi da svoje dane pomaknemo iz rutine i približimo nekoj vrsti snoviđenja. Nezgoda je u tome što se vizija često pomiješa s televizijom. Pa onda zbilja budemo i svatko i nitko. Tu vrstu raskrinkavanja potrošačkih zanosa melodrame ‘Gavellina’ predstava postavlja i točno i dosljedno; jedino joj nedostaje stilske delikatnosti i jezične raznolikosti originalnog Flaubertova projekta.


Nedostaje joj i tragike. Suhoća izvještaja stupa na mjesto mogućnosti da netko površan i dezorijentiran kao Emma Bovary ipak osvoji glavnu ulogu unutar romana koji se najviše od svega boji pretjerane sentimentalnosti. Nismo li je prelako osudili?