Premijera u ZKM-u

“Pansion Eden” redatelja Arpada Schillinga: Sjenovita “zaštićenost” korupcije

Nataša Govedić



Glumačka improvizacija već šezdesetak godina predstavlja jedno od najčešće korištenih načina razvijanja kazališnog materijala, s time da kvaliteta glumačke improvizacije uvelike ovisi o tipu zadobivenog istraživačkog scenskog zadatka i o interakcijskoj verziranosti čitave okupljene grupe, kao i o načinima na koje redatelj misli cjelinu izvedbe.


U slučaju najnovije premijere u Zagrebačkom kazalištu mladih, »Pansionu Eden«, najavljivane kao aktivistički projekt uglednog mađarskog disidentskog redatelja i uvjerljivog kritičara mađarske desnice, Arpada Schillinga, očekivanja javnosti bila su velika. Najavni intervjui obećavali su »suočavanje našeg društva s vlastitom ne/odgovornošću«, prateća tribina u ZKM-u nosila je naziv »Jesmo li krivi?«, u kularima se govorilo o očekivanoj političkoj radikalnosti Schillingove redateljske metode.


Bez dramaturškog rada


Sama predstava utoliko je djelovala kao antiklimaks: mnoštvo glumačkih etida koje se samo izdaleka naslanjaju na očekivanu tematiku šverca ljudi preko europskih granica, zapravo istražujući klasične građanske situacije obiteljskih otuđenosti i obiteljskog nasilja (krajobraz koji mnogo artikuliranije istražuje, primjerice, Krležina glembajevska faza).




Premda je redateljski naglašeno da aktualna mafija švercera ljudi i vozila operira doslovce u »polusjeni« kazališne i izvankazališne pozornice, dok se za osvijetljenim stolom itekako drži do pristojne fasade, što je svakako istinito, ansambl ZKM-a nije ušao u dublje probleme izbjegličke krize. Umjesto toga, uprizoreni su pojednostavljeni socijalni tipovi neke tobože univerzalne »bogate obitelji« ovih prostora, pri čemu tipizacija kao postupak (zbog rigidnosti likova koji izazivaju smijeh svojim »suženim horizontima«) eventualno prolazi kao građa komedije, ali ne i kao građa problemske drame ili tragedije, kamo smjera Schilling.


Predstava zapravo ostavlja dojam naivne varijacije Brechtova »Pira malograđana«: dugački svadbeni stol u stražnjem planu pozornice, mnoštvo uzvanika, puno isprazne socijalne himbe oko svadbovanja i licemjerja među članovima obitelji, što je vjerojatno posljedica zablude da je kazalište »doslovna« kriška života, a ne rad na pojačanoj simboličkoj kompleksnosti svega što se pokaže.


Treba naglasiti da je ZKM jedno od rijetkih repertoarnih kazališta koje niti ima svog stalno zaposlenog kućnog dramaturga, niti je redatelj Schilling smatrao da mu je za njegov »Pansion Eden« potrebna specifična dramaturška suradnja. Manjak dramaturških vještina (kako u pripremi teksta tako i u izvedbenom mišljenju likova i situacija) ima za posljedicu površnost i plitkost samog kazališnog djela, točnije šturost promišljanja kompozicije scenskih situacija, nedostatak problemske dubine predstave, gubitak izazovnijeg socijalnog i filozofskog kontekstualiziranja protagonista, u konačnosti i pojačanu inertnost čitave izvedbe.


Bez dramaturške obrade, predstave često ostavljaju dojam »priredbe« s nizom točaka, kazališne sirovosti, nabačaja. Takav pristup izrazito šteti glumcu, jer glumački tip autorstva nužno treba jake dijaloške i kritičke sugovornike, da bi dublje promislio svoje iskustvene matrice.


Masovna proizvodnja negativaca


Glumci »Pansiona Eden« prvo jedan za drugim drže svadbene zdravice na svadbi lokalnog švercera (nižući ih kao hrpu ponovljenih uvoda u dramsku radnju), zatim igraju naivnu mišolovku u kojoj lik novinara tobože nastoji skupiti dokaze o švercerovim makinacijama bogatih trgovaca vozilima, izravno povezanih i sa švercom ljudi preko granica Europe, da bismo na kraju pratili moralni kolaps svakog pojedinog člana obiteljskog obrta, brojne pokušaje cenzure skrivenog političkog sadržaja te niz završetaka predstave nekom vrstom »snovite« pripovijesti (usporedive s bespotrebnim gomilanjem zdravica na samom početku predstave).


Završno je uprizorena i kolektivna scena doručka u iznajmljenom pansionu Eden, gdje obiteljski kriminalci nakon teške noći jedu kao da se ništa nije dogodilo, a glas majke obitelji dopire ispod stola, obećavajući nam da će jednoga dana »sve skupa dovesti u red«, samo to sad ovog trena još nije u stanju učiniti, niti im se u stanju pridružiti.


Tolika količina negativaca na sceni stvara dojam gotovo vjerskog moraliziranja, u kojem svatko ima na sebi neku tešku ljagu i jako je važno (doslovce u maniri Svetog Augustina) svakome od protagonista njegovom vlastitom ljagom dobro natrljati nos. Moraliziranje i kazalište pritom nikad nisu bili u dobrim odnosima, što je i jedan od razloga zašto je Sveti Augustin najoštrije osudio svoju vlastitu ljubav prema teatru – dakako čim se preobratio i prešao na čisto propovjedništvo. Ali predstava »Pansion Eden« otkriva duboko kršćansku podsvijest čitavog ZKM-ova uprizorenja: navodno je svatko grešan, svatko je prljav, korumpiran i nepošten.


Život zemaljski pravi je »pakao« (signaliziran i ironično preokrenutim naslovom izvedbe). Da je u pitanju aktivistički teatar, recimo Boalov, kladim se da bi publika rekla da je takva inscenacija izrazito konzervativna, a bo’me i nerealna. Jer (opet socijalno iskustveno) jako teško možemo zamisliti da su svi ljudi isti, kao i da su svi ljudi do srži pokvareni, kao i da svijetom upravlja samo naša »paklena« neodgovornost. Etička slika naših brojnih stvarnosti puno je slojevitija. A ljudi su, prije svega, nedovršeni projekti – barem iz aktivističke perspektive.


Šutnja o gradonačelniku


Zanimljivo je i da Schilling kao aktivistički redatelj u kazalištu koje je poznato kao »Bandićevo kazalište« otkad je na njegovu čelu Bandićeva politička pobočnica Snježana Abramović Milković, ni riječi ne progovara o pravoj drami zagrebačkog gradonačelnika i ZeKaeM-a, vezanoj za korumpiranu političku profiliranost Milana Bandića unutar hrvatske i posebice zagrebačke kulture, kao i za javno iskazano nezadovoljstvo samog kazališnog ansambla njihovom prinudnom političkom upravom.


U gradu koji doslovce grca od najužasnijeg adventskog kiča, smrada nekontrolirane gomile štandova s kobasicama i kuhanim vinom, čijim ulicama u središtu metropole trešti turbo-pop glazba kao da smo na sajmištu automobila, čije su magnolije na Trgu žrtava fašizma počupane u korist umjetne trave, a urbana baština pregažena u korist kupovnih centara, u takvom gradu pripovijedati o fiktivno korumpiranoj obitelji koja šverca ljudima (priča je preuzeta iz mađarskog političkog dosjea), višestruko je deplasirana.


Jer zločin nad kulturom grada Zagreba koji provodi Milan Bandić, posebno zločin nad plesnom i kazališnom scenom, kao i nad zagrebačkom arhitekturom i javnim prostorima, toliko je dubok i sustavan, da će se o tome još dekadama pisati studije. Možda čak u Berlinu nastane poseban izvedbeni žanr kojim će izbjegli domaći plesači i performeri prirediti simbolička suđenja velikom žderaču kriterija, Milanu Bandiću, pod nazivom »Šest mandata protiv kulture«.


Glumci ZKM-a pokušali su početkom 2018. godine spriječiti novi mandat Snježane Abramović Milković kao Bandićeve produžene ruke, ali politika im je ukinula pravo glasa. Možda se glumci ZKM-a zaista osjećaju kao članovi ucijenjene profesionalne obitelji pansiona Bandić u kojoj se svi moraju praviti da je sve u najboljem redu, u najboljem od svih mogućih svjetova. A možda im je od demagogije u koju su gurnuti stvarno prisjelo. U svakom slučaju, sad su već dobrano vidljive i posljedice lažne normalizacije bandićevskog kadra na čelu ZKM-a: na samoj pozornici, ZKM-ov ansambl ostavlja dojam umornih, veoma gorkih i ogorčenih ljudi, a ne vrednovanih autorskih ličnosti.


Glumački kapital


U Schillingovoj predstavi glumački poimence sudjeluju: Hrvojka Begović (ponovno u pogođenoj, ali previše puta korištenoj maniri entuzijastične histeričarke), Katarina Bistrović Darvaš (uvjerljiva u roli potisnute, mazohistične sluškinje/žrtve/majke čitave obitelji), Zoran Čubrilo (odličan u paralelnim izvedbama himbe i agresije), Dado Ćosić (predvidljivo vehementan), Petar Leventić (vrlo precizan u studiji svog blago grotesknog svećeničkog lika), Edvin Liverić (ledena odvjetnička figura), Filip Nola (briljatno nijansirano odigrao je okrutnost obiteljskog slabića), Urša Raukar (možda najbolja uloga predstave:


šlagirana žena u kolicima čija fizička deformacija kao da jedina lovi točan zrcalni odraz unutarnjih deformacija svih ostalih likova), Rakan Rushaidat (generička rola neugodnog i hladnog novinara), Doris Šarić Kukuljica (u zanimljivoj ulozi samodopadne ljepotice koja ne vidi ništa što ne laska njenom narcizmu), Mateo Videk (izuzmemo li zabrinjavajuću monotoniju njegove dikcije, duhovita fizička razrada mladenačke agresije), Tina Orlandini (izvrsno odigrana grandomanija šiparice).


Nesumnjivo je da predstava okuplja iznimno sposobne glumce, ali isto je tako izvjesno da nije obavila nikakav značajniji umjetnički proboj, ostavši na veoma općenitom moraliziranju o krizi emigranata. Tek se ovlaš dotakla teme smrti migranata u stješnjenim vozilima na mađarskim granicama, što je vjerojatno bio početni poticaj za predstavu (ali u tom slučaju nasilju europskih granica je trebalo pristupiti bitno studioznije).


Može li si uopće ZKM, kao kazalište slučajnih redatelja i slučajnog repertoara, priuštiti da radi studioznije? Sudimo li po materijalu njegovih kazališnih naslova posljednjih godina, dobra predstava tu se zna dogoditi usprkos i mimo uprave, a ne zahvaljujući brizi za specificiranu programsku politiku ili za konkretne umjetničke osobnosti. Tako da je Arpad Schilling barem u jednom sigurno u pravu: sjena koja zaštićuje »političke saveznike« veoma je duboka i tamna, koliko god se činilo da ini pansioni, kazališne kuće i druge institucije funkcioniraju »transparentno« i unosno.