Premijera

Mizantrop u Zajcu: Suočavanje s vlastitim moralom

Kim Cuculić

Kod Molierea oštra satira često je ublažena humorom, koji ne izaziva zgražanje, nego tek razumnu osudu, a smiješni prizori u pravilu ne prelaze u grotesku. U scenskom »čitanju« Igora Vuka Torbice, koji je postao prepoznatljiv po svojim novim pristupima klasičnim tekstovima, Moliereove rečenice zvuče vrlo suvremeno i aktualno



RIJEKA Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvela Molièreova »Mizantropa«, u režiji Igora Vuka Torbice. U povijesti riječkog kazališta djela ovog francuskog komediografa bila su dosta zastupljena, no njegova komedija »Mizantrop« sada je po prvi put postavljena na sceni Zajca.


U središtu Molièreovih komedija najčešće su karikirani likovi, kao što su škrtac, zavodnik, licemjer, umišljeni bolesnik, uobražena neznalica i razni tipovi varalica. Premda su ti likovi tipični primjeri određenih karakternih mana, uvjerljivo su ocrtani u konkretnim situacijama, a njihove mane i slabosti često ih vode gotovo do tragične opsesije koju ne mogu obuzdati.


Kod Molièrea oštra satira često je ublažena humorom, koji ne izaziva zgražanje, nego tek razumnu osudu, a smiješni prizori u pravilu ne prelaze u grotesku. Središnji lik »Mizantropa« je Alceste, koji mrzi ljude zbog njihove pokvarenosti, dvoličnosti, poltronstva, hvalisavosti, samodopadnosti, lažne skromnosti – jednom riječju: neiskrenosti.




U ovom Molièreovu komadu dominira intelektualna i filozofska komika, kojom se oslikava problematičan moral visokog društva i komika proizlazi upravo iz želje glavnog junaka da tom društvu nametne moral koji mu nikako ne odgovara. U tom smislu mizantropova »mana« je da svakome u lice kaže svoje mišljenje, odnosno saspe istinu koju ne žele čuti, radi čega si je navukao brojne neprijatelje.


Glumci u prvom planu


Redatelj Igor Vuk Torbica, koji je postao prepoznatljiv po svojim novim pristupima klasičnim tekstovima, i dramaturginja Nataša Antulov naglašavaju temu istine i postupnog raskrinkavanja likova. Istovremeno, razgolićen je i sâm kazališni mehanizam. Gotovo prazan scenski prostor scenograf Branko Hojnik naznačio je tek pokojim rekvizitom – nekolikim stolicama, vazom za cvijeće, pepeljarom, posudom za led, bocama piva i setom stalaka za činele po kojima kapa voda…


Osnovni scenografski element čini oblikovanje svjetla Borisa Blidara. Brojni refelektori postavljeni su bočno i iznad pozornice, a svjetlo se usmjerava prema likovima, razotkrivajući njihovo pravo lice. Predstava, nastala prema predlošku iz 17. stoljeća, lišena je suvišnog dekora, a kostimi Manuele Paladin Šabanović su stilski i vremenski neutralni. Diskretna je i glazba Josipa Maršića koja naglašava dramatičnost pojedinih prizora, dok je Ivana Kalc u svoju koreografiju unijela crtu duhovitosti.


Ovakva inscenacija u prvi plan postavila je glumce i njihovu suigru. Igor Vuk Torbica poštuje Molièrea, ali se istovremeno i poigrava njegovim tekstom, unoseći u njega i komentare na današnje vrijeme, poput reference na Boba Dylana. Uvodni Alcesteov monolog zvuči posve suvremeno, obraćajući se izravno publici u gledalištu. U predstavi se miješaju stihovana forma i svakodnevni govor, a korištenje stiha djeluje više kao neka vrsta hommagea Molièreu i hrvatskom prijevodu Vladimira Gerića.


Pljesak i ovacije


Glavnu ulogu mizantropa Alcestea tumači Jerko Marčić, koji je u svoju interpretaciju unio intelektualni cinizam i ironiju. Društvo koje ga okružuje Alceste promatra s distance i s gađenjem, postupno raskrinkavajući njegov lažni moral. Međutim, u Marčićevoj interpretaciji razotkriva se i mračna strana moralista Alcestea, koji je zapravo duboko frustriran i iskompleksiran, a njegova mržnja prema ljudima odraz je njegove nemoći. Istina na kojoj toliko inzistira na kraju će ga odvesti u potpunu izolaciju i samoću.


U ulozi nepostojane i koketne udovice Célimène, za čiju se naklonost bore Alceste i markizi, ekspresivna je Katarina Bistrović Darvaš. Izvrsna je Olivera Baljak kao lažno pobožna i licemjerna Célimènina prijateljica Arsinoé, a skromnu Éliante – Célimèninu sestričnu – utjelovila je Marija Tadić. Célimènina obožavatelja Orontea igra Jasmin Mekić (u alternaciji je Nikola Nedić), koji je možda najviše slijedio zadanosti komediografskog žanra. Alcesteova prijatelja Philintea tumači Leon Lučev, u ulozi markiza Acastea je Dražen Mikulić, a markiza Clitandrea igra Davor Jureško.


U scenskom »čitanju« Igora Vuka Torbice, Molièreove rečenice zvuče vrlo suvremeno i aktualno, pozivajući gledatelje da se i sami suoče s vlastitom istinom i moralom. Premijerna publika ispratila je glumačku ekipu »Mizantropa« velikim pljeskom i ovacijama.