Hrvatska dramatičarka

Kristina Gavran: Ismijavam strah u teatru da bismo ga se riješili u životu

Sandra Sabovljev

Mjesecima sam upijala sve ono negativno što se oko nas događa – politički skandali, gospodarske afere, negativni komentari... To je drama o strahu, ali zapravo želim poručiti publici da se ne boji



ZAGREB  Za dramu »Spremni«, koja će u režiji Saše Božića premijerno biti izvedena u subotu u ZKM-u, Kristina Gavran (1987) dobila je nagradu »Marin Držić« Ministarstva kulture.  Za svoje je drame za djecu ova talentirana mlada dramatičarka u dva navrata nagrađena »Malim Marulićem«. Tijekom studija radila je kao dramski pedagog u Teatru »Tirena«, glumila u dječjim predstavama, trenutno piše za portal teatar.hr i vodi radionice kreativnog pisanja i dramske igre za djecu i odrasle. Surađuje s Dramskim programom Hrvatskog radija. Živi u Birminghamu gdje je angažirana nakon stipendije Erasmus.U »Spremnima« autorica progovara o obitelji kao najmanjoj čestici društva, a njezini antijunaci ne nose imena, nego ih naziva prema funkcijama u obitelji (Otac, Majka, Sin, Kći), što im automatski oduzima individualnost. Obitelj je paralizirana stahom, zatvorena i u iščekivanju najgorega koje će sigurno doći. Glumačke uloge povjerene su mladim  glumcima: Dadi Ćosiću, Nataši Kopeč, Milici  Manojlović, Filipu Vidoviću  i Romanu Nikoliću.


– Strahom sam se počela baviti u svojoj prethodnoj drami »Dedal i Ikar«, da bih potom u stilski posve drugačijem tekstu nastavila istraživanje teme kroz dramu »Spremni«. Obje drame bave se odnosom roditelj – dijete, kontrolom i istraživanjem slobode, nametanjem straha kao sredstva postizanja moći te postavljaju likove u zatvorene, klaustrofobične prostore.


Intrigira vas fenomen straha, osobito onih usađenih u djetinjstvu za koje kažete da ih treba osvijestiti ne bismo li ih otpustili. Radili ste i dosta predstava za djecu. Čini se da su djeca, dječi svijet i perspektiva jedan od bitnih motiva  vašeg rukopisa?




– S djecom sam dugi niz godina radila u dramskom studiju »Tirena« pronalazeći teme koje ih zaokupljaju. Djetinjstvo jest bezbrižno doba, ali djeca se također bore s mnogo nerazumijevanja, zadirkivanja, strahova od odbacivanja i neuspjeha. Drama »Dječak koji je tražio zmaja« koja je nedavno imala premijeru u Sceni Gorica u režiji Damira Mađarića, govori o strahu od gubitka i odluci jednog dječaka da više nikoga ne voli. Strah je bio glavni motiv i drame »Dedal i Ikar« u kojoj istražujem odnos oca i sina, a taj strah sam do apsurda dovela u drami »Spremni«. Strah mi je zanimljiv jer je suprotan slobodi, što će reći, ako želimo postići slobodu, moramo se osloboditi straha. To je dramska situacija puna potencijala.


 Kako je nastao tekst »Spremni«? Što ste  željeli poručiti publici?


– »Spremni« su nastali u jednom dahu. Čini mi se da sam mjesecima upijala sve ono negativno što se oko nas događa. Nevjerojatno kako čovjek upadne u praćenje političkih skandala, negativnih komentara i odjednom riječi kao što su »ekonomski kolaps«, »kreditni rejting«, »inflacija« postaju sav naš svijet, određuju naš život… To je drama o strahu, ali zapravo želim poručiti publici da se ne boji. Želim ismijati strah u kazalištu kako bismo ga se riješili u stvarnom životu. 


Propitujete  obitelj u hektičnom i nesigurnom vremenu. Kako vidite  budućnost današnje obitelji?  


– Obitelj kao zajednica kroz čitavu povijest prolazi svoje krize i zatim se obnavlja. Obitelj se neprestano mijenja i po svojem sastavu i po funkcijama. Pogledajte samo kako se sastav obitelji sužava ili koliko funkcija, koje je prije obavljala obitelj, sada prebacujemo na državu. 


Zanimljivo mi je promatrati u Birminghamu, gradu u kojem trenutno živim i koji je izrazito emigrantski grad, kako različite kulture imaju različit odnos prema obitelji. Jedan takav melting pot jasno pokazuje koliko je važno imati čvrst oslonac obitelji, ali i kako nije dobro kad se obitelj zatvori u sebe i odbija susret s vanjskim, drugačijim. Obitelj u mojoj drami puna je straha od svega izvanjskog, strah se pretvara u paranoju i agresiju te nagriza njihovu malu zajednicu iznutra. 


Vaš  tekst je izrazito poetski, kritika ga je usporedila s nadrealnim slobodnim stihovima Radovana Ivšića.  Kako ga je uprizorio Saša Božić? 


– Drama je pisana vrlo kratkim i ritmiziranim rečenicama, sam tekst drame poziva na pokret i ples pa je Saša Božić bio idealan redateljski izbor. Uz oblikovanje pokreta Petre Hrašćanec naglašeno je tijelo koje je paralizirano strahom, igrali smo se repeticijama i iscrpljivanjem jezika, te iscrpljivanjem i trošenjem pokreta. Kazališno stvaranje nastaje u zajednici, potrebno je mnogo komunikacije, suradnje i povjerenja. Pisac i dramski tekst ne mogu postojati sami za sebe. Mislim da je cijela ekipa imala veliko međusobno povjerenje, želju za radom i hrabrost i na tome sam im zahvalna. 


Kao Erasmov stipendist otišli ste u Birmingham gde ste i danas angažirani. Kako uspoređujete englesko i hrvatsko teatarsko iskustvo?


– Stipendirana sam za Erasmus stručnu praksu i to je bio odličan završetak studija jer sam u sedam mjeseci prošla apsolutno sve poslove u stvaranju brojnih predstava – od dramaturgije do bojanja scenografije, oblikovanja svjetla i evaluacije s publikom. Tamo sam i otkrila storytelling za odrasle, tj. pripovijedanje i ti me nastupi iznimno vesele. 


Ne bih rekla da je sve vani bolje, ali bih izdvojila da više potiču mlade, uprizoruju nove pisce na malim pozornicama, daju priliku mladim glumcima. U Hrvatskoj kazališta kao da za to nemaju ni volje ni hrabrosti. Drago da je zato da je Dubravka Vrgoč u ZKM-u predstavila mene i moje kolege glumce s Akademije koji su nedavno diplomirali, ili su na završnim godinama studija.  


 Kakvi su vam planovi? Spremate li neke nove projekte?


– Trenutno živim na relaciji Zagreb – Birmingham, ovisno gdje me posao odvede. Odabrana sam za program REP Foundry koji traje idućih godinu dana i čiji je organizator Birmingham Repertory Theatre. To je fenomenalna prilika za mlade umjetnike; program uključuje radionice s iskusnim piscima, redateljima, glumcima, mentoriranje, predavanja profesora iz raznih područja te mjesečne prezentacije svog rada publici. Nije mi lako pisati na engleskom, ulažem u to mnogo truda, no osjećam da imam podršku i zato mi je lakše.