Predstava Tiaga Rodriguesa

Kazališna školjka i njen kućni duh: Gledali smo “Sopro” na Festivalu svjetskog kazališta

Nataša Govedić

»Sopro« nastoji sačuvati onaj aspekt kazališne organizacije koji posjeduju velike institucije, za koje radi cijeli niz radnika koje publika ne vidi, poput šaptačice, garderobijerke, krojača...



ZAGREB – Izvanredno senzibilan, poetski tekst portugalskog pisca i redatelja Tiaga Rodriguesa u predstavi »Sopro« pripovijeda o šaptačici koja cijeli život obožava kazalište iz pozicije njegova »tihog vjetra«, glasa koji glumcu iz šaptačke školjke (neki je zovu i kutijom) dobacuje zagubljenu repliku.


Šaptačica je dobri duh teatra, jedan od nevidljivih radnika na dahu izvedbe, netko tko diše zajedno s publikom i glumcima iz večeri u večer i na taj način omogućuje svojevrsnu utopiju zajedničkih kazališnih pluća.


Rodrigues često u svojim predstavama tematizira ženske likove (primjerice u predstavi »Tuga i radost u životu žirafa« ili »Napamet«) koji rade s nekom vrstom nevidljivosti, boli, gubitka, traume i vrlo je često čitava predstava intonirana komemorativno, svečano ispraćajno, u velikom elegičnom stilu posljednjih oproštaja.


Kazalište Noine arke




Vrlina ovakvog pristupa je brzo povezivanje s emocijama publike, pretvorene u neku vrstu suutopljenika na scenskom brodu koji uvijek nastoji nešto spasiti: sjećanje na maminu ljubav prema čitanju (Rodriguesova predstava »Napamet«) ili djetinju zapitanost koja stalno iznova, poput Carrollove Alise, udara u apsurd odrasle Zemlje Čudesa (u Rodriguesovoj predstavi »Tuga i radost u životu žirafa«).


»Sopro« nastoji sačuvati onaj aspekt kazališne organizacije koji posjeduju velike institucije, primjerice središnje nacionalne kuće, za koje radi cijeli niz radnika u profesijama koje publika ne vidi, poput šaptačice, garderobijerke, kazališnih tapetara, stolara, krojača, skladištara, vlasuljara, maskera itd.


Obzirom da šaptačka profesija u manjim i suvremenijim scenskim institucijama doista izumire, a i da kazalište nije prvo na listi posjećenosti suvremenih medija (iako ne slabi po društvenom utjecaju), od gledatelja se u Rodriguesovoj predstavi očekuje vrlo specifična politika sentimentalnosti: suosjećanje s izumirućim vrstama.


Oblik kulturalne ekologije, u kojoj žalujemo što stari zanati ustupaju mjesta novima. Predstava tvrdi da šaptačicu nije moguće zamijeniti ni izbaciti iz njezine scenske školjke.


Šaptačica nije samo čuvarica teksta, nego vjetar iz slavne Bowiejeve predstave »Wild is the Wind« (1976). Scenski, međutim, pratimo izrazito stiliziranu, pojačano čitalački recitativnu gestiku glumaca, među kojima prometuje vidljiva šaptačica s tekstom u ruci.


Šetka se od glumca do glumca, govori točno onoliko glasno da čujemo njezin mrmor kao »vjetrovito« sufliranje. Tome nasuprot, glumci su »zaustavljeni u pokretu« da bismo jače obratili pozornost na prisutnost i kretanje same šaptačice, niske starije žene s tekstom u ruci.


Njeno šaptanje više nije u funkciji predstave, već je kompletna gluma u funkciji stvaranja prilika da bi šaptanje moglo doći do punog izražaja. Šaptanje je prijenos glasa, ali i vrlo očita briga za tekst, bdijenje nad tekstom.


Publika se u zagrebačkom HNK-u brzo podijelila na dva tabora: na one kojima je ova vrsta sentimentalnosti postala monotona i previše agitacijska (zijevanje, izlasci iz reda, kašljanje, glasno komentiranje »Ovo je užasno!«) i one kojima je napor da ostanu u pažljivom praćenju glasova i šapata donosio užitak sondiranja Rodriguesova teksta.


Svakako već dugo nismo gledali izvedbu koja nudi toliko lukavi tretman poetskog teksta – sve je režirano tako da je potpuno u službi izgovorenih rečenica, gotovo religijski zaokupljeno »svetim objavama« jezika. Lica i tijela na sceni, njihove skulpturalne poze i prazna pozornica iz koje tek povremeno izbija visoka pampas trava, definitivno predstavljaju »pokretni dekor« za događaj tekstualnosti.


Što je tekst u suvremenom teatru?


Zbog toga predstava postavlja prilično važno pitanje o poetskoj moći jezika, posebno u kontekstu suvremenog teatra koji se uvelike posvetio tijelu, zanemarujući jezične bravure.


Rečenice u predstavi »Sopro« istovremeno su nostalgija za teatrom poezije, socijalna dijagnostika naše nespremnosti na vladavinu jezične izbrušenosti (sve je preplavila mrežna kolokvijalnost) i apel spašavanja nekonvencionalnog, stvaralačkog, prevrednovalačkog, pjesničkog jezika. Citiram iz predstave: »Kada sumnjamo, ostajemo na životu.


Prije razmišljanja o smrti ponovo treba otkriti razlog sudjelovanja u životu: misterij budućnosti.


Znati kako odbiti zavodljive samrtne pozive, koji nas upućuju na određeno mjesto na kojem ćemo čekati svijet što nam prilazi, svijet koji od nas traži da ga bezuvjetno prihvatimo onakvim kakvim on naizgled jest, dok čekamo svoj smrtni čas, poput nemoćnih gubitnika. Odbiti smrt i upoznati svijet, biti nomad, otkriti što leži iza planina, putovati na onu stranu noći.


Možda se čak i pretvoriti u djelić tog svijeta ili ga nikada ne uspjeti dosegnuti. Biti preplavljen, možda, ali preplavljen životom. No, iznad svega, ne umrijeti.«


Napor da se vratimo riječima i teatraliziramo ih na nov način tako postaje najveća vrlina ove visoko romantične predstave, uvjerene da »šapat« jezika koji osluškuju šaptačice i pjesnici čini samo središte svih umjetničkih vokacija.