Premijera ZKM-u

»Alan Ford« u režiji Darija Harjačeka mlaka scenska »stripoteka«

Nataša Govedić

Jedini glumac koji je pomno izgradio svog lik na razmeđi pretjerano osmjehnutog konferansjea i vampira Nosferatua jest Edvin Liverić, čija je uloga ujedno i dobar putokaz kamo je i kako predstava trebala ići. Prema igri s fikcijom, a ne njezinom doslovnom preuzimanju



Odnos stripovskih junaka i kazališnih glumaca nikada ne bi trebao biti u omjeru gesta za gestu, maska za masku, a ponajmanje pokret (kako je naslikan u stripu) prenesen za istovrsan pokret (na sceni) ili stripovska replika preuzeta doslovce i za scensku repliku. U pitanju su dva veoma različita medija, dva različita vremena gledateljske ili čitateljske percepcije i dvije različite tehnike »omeđivanja prostora«, zbog čega je važno da svakome poklonimo dostojnu pozornost – kazalište loše podnosi posvemašnju redukciju likova na »karaktere-karikature«, bolje rečeno na plošnost stripovskih protagonista, baš kao što ni strip neće prihvatiti nikakvo književno ili kazališno nijansiranje.


Redatelj Dario Harjaček i dramaturginja Katarina Pejović, tome nasuprot, u svojem se tumačenju stripa »Alan Ford« na ZeKaeM-ovoj pozornici inzistirali na posvemašnjem paralelizmu medija, nastojeći »uvući« gledalište u strip-kvadrate, a ne iskoračiti iz njih. Osim toga, uopće se nisu bavili činjenicom da parodijski predložak »Alanu Fordu« poklanja korporativna Amerika, na sve načine spremna iskoristiti siromašne za još veći luksuz bogatih. U kazališnom smislu, ovom uprizorenju nedostaje prisutnost »dvojničkih likova« iz gusto naseljene zone pustolovnog filma; fale mu jaki kontrastni tonovi James Bond spektakla, pored kojih bi Alan Ford djelovao ne samo trapavo, nego i subverzivno. Biti tek blago romantičan i generalno blesav, naime, kao što je to lik plavog ljepotana Forda na ZKM-ovoj pozornici, samo po sebi nije dojmljivo scensko postignuće. 


 Citatnost


Strip je, nadalje, uzet i kao scenografska činjenica (autorskog tima u sastavu Ive Matije Bitange i Lea Vukelića), zatim kao koreografski predložak (Natalija Manojlović) i definitivno kao kostimografska građa (Doris Kristić). Gotovo sve instance ove predstave tretiraju »Alana Forda« kao neku vrstu kultne građe odrastanja u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća na Balkanu, stalno se boreći za najveću moguću, upravo naivno citatnu »vjernost« predlošku. Naravno da tako nešto nije moguće: citat se mijenja istog trena kad je izmaknut svom originalnom kontekstu. Zato su pojedini ZKM-ovi glumci uistinu uspješni u fizičkom oponašanju stripovskih protagonista, ali ne uspijevaju razviti specifične scenske situacije, komplementarne samom stripu. Među glumcima se posebno izdvajaju Zoran Čubrilo kao izvanredno točna podjela za dostojanstvenog i svim mastima premazanog Sir Olivera te Doris Šarić Kukuljica kao pogođeno okrutni, živahni i nesmiljeni Broj Jedan.




Ostatak izvedbene ekipe više je opterećen imperativom »nužne« sličnosti sa stripom, negoli što su njime nadahnuti. Jasmin Telalović promašuje legendarnu nabusitost, ali i topli, aktivistički »čangrizav« nerv Boba Rocka. Filip Nola je Alan Ford s premalim interesom za liričnu neprilagođenost svog lika, kao i za veoma važno i dugotrajno prijateljstvo s likom Boba Rocka. Milivoj Beader igra gotovo skrušenog, premalo grotesknog i brutalnog Superhika. Groteska sjajno polazi za rukom Nađi Perišić kao Beppi Joseph, kao i trima gradonačelničkim svinjama: Katarini Bistrović Darvaš (Prvoj Svinji), Nataši Dorčić (Drugoj Svinji) i Marici Vidušić (Trećoj Svinji). Uoči gradskih izbora, njihove su uloge djelovale naročito nadahnuto.


No niz glumaca i glumica, u velikom ansamblu predstave, ostaje na začuđujuće nezaigranom i površnom, prvenstveno vizualnom odslikavanju svojih karaktera. Tu mislim na Damira Šabana (Jeremija), Mara Martinovića (Grunf), Kristijana Ugrinu (u nizu uloga u rasponu od Policajca preko Inspektora Brocka do Oca), Vedrana Živolića (Burt Huxley, Samoubojica, Prvi glazbenik, Dijete), Petra Leventića (Orlando, Djed Mraz, Drugi glazbenik itd), Danijela Ljuboju (Klošar, Glasnik, Lopov itd), Rajka Bundala (Šef), Doru Polić Vitez (Sluškinja, Djevojka, Helen Crack). Jedini glumac koji se posve maknuo iz konteksta »trošne cvjećarnice« i pomno izgradio svog lik na razmeđi pretjerano osmjehnutog konferansjea i vampira Nosferatua jest Edvin Liverić, čija je uloga ujedno i dobar putokaz kamo je i kako predstava trebala ići. Prema igri s fikcijom, a ne njezinom doslovnom preuzimanju. 


 Cinizam ljevice


Legendarni jugoslavenski film »Maratonci trče počasni krug« Slobodana Šijana izravno je inspiriran alanfordovskim crnim humorom, dakle stripu se na ovim prostorima maštovito odgovorilo davno prije ZeKaeM-ove predstave. Sjetimo se također i pobunjeničkog glazbenika Ramba Amadeusa i njegove fascinacije panteonom okorjelih gubitnika iz »Alana Forda«. Te vrste umjetničke drskosti, hrabrog zadiranja u proces adaptacije ili autonomnog nadopisivanja predloška specifičnim iskustvom lokalne propasti ili domaćeg siromaštva na ZKM-ovoj pozornici nema. Ali zato su tu eksplicitne, krajnje cinične replike o vječnoj i neumoljivoj vladavini nepravde, koja će navodno uvijek tlačiti slabije i nagrađivati jake. Na taj način predstava zauzima izrazito konzervativni, fatalistički stav o tobože »nepromjenjivoj« podjeli moći, više djelujući kao propaganda za sustav ljudskog izrabljivanja, nego kao ironijska matrica za njegovo osporavanje.


U konačnici, nisu na dobitku ni ZKM-ov ansambl ni publika. Premijerni »Alan Ford« zapeo je između spomeničkog stava jednom fenomenu pop kulture i amaterskog »prepisivanja« stripovskih fizionomija i obrazaca, još jednom pokazujući da je nostalgija isto što i muzeizacija: sve čega se kulturna nostalgija dotakne, pretvara se u trusnu i pomalo pljesnivu spomeničku baštinu. Živost je nesumljivo glavni sastojak koji potrebuje ova spora i mlaka devedesetominutna predstava.