Vjerovati u nešto, važnije je i značajnije od istine same – kaže Damien Hirst, kontroverzni britanski umjetnik koji je znao oduševiti publiku i posebno kolekcionare umjetnosti, ali i izazivati lavine kritika i prosvjeda, a sada se, nakon višegodišnje izlagačke stanke, europskoj publici predstavlja golemom izložbom postavljenom u dvama reprezentativnim prostorima u Veneciji.

Hirst kao prvi i jedini umjetnik dosad istovremeno izlaže i u Punta della Dogana, nasuprot Trga sv. Marka, i u Palazzo Grassi nedaleko od mosta Rialto (oba prostora posjeduje francuski modni tajkun i vlasnik aukcijske kuće Christie’s  Francois Pinault, kolekcionar koji posljednjih desetljeća  u umjetnost ulaže veliki novac). Uz to Hirst izlaže u vrijeme dok u Veneciji traje jedna od najznačajnijih svjetskih likovnih smotri – poznati Venecijanski bijenale, kada tisuće ljudi dolazi u taj grad baš zbog likovne umjetnosti. Hirstova izložba otvorena je početkom travnja i traje do početka prosinca – punih šest mjeseci – a privući će u tom razdoblju desetke, vjerojatno i stotine tisuća posjetitelja.

Njegova izložba ima jedinstven naslov za oba postava – »Blago s brodoloma Nevjerojatnog« (Treasures from the Wreck of the Unbelievable) i u tom naslovu krije se, vjerojatno, odgonetka, ili ključ za odgonetku, onoga što je Hirst predstavio i čime je, opet, izazvao toliko nevjerice, divljenja, polemika, osporavanja, dvojbi i novih pitanja o ulozi, svrsi, važnosti i zadaći umjetnosti. Jer sve je u njegovoj golemoj i vrhunski produciranoj i izvedenoj izložbi  upravo – nevjerojatno.

Hirst dakle izlaže podmorsku arheologiju, skulpture i artefakte s potonulog broda i, zaista, mnogi su posjetitelji uvjereni da su na izložbi vidjeli upravo to – neprocjenjivo blago s potonulog broda koje je na dnu mora ležalo nekih dvije tisuće godina dok to blago nije pronašao Hirst i njegov tim, izvadio ga i predstavio javnosti. Drugi izlaze u nevjerici – ne znaju zapravo u što bi vjerovali, gdje prestaje iluzija, a počinje istina, jer sve je tako vjerodostojno predstavljeno, a opet je – nevjerojatno, kao što i ime tog potonulog broda sugerira.

Bivši rob

Priča zapravo ide ovako: navodno je 2008. godine uz istočnu obalu Afrike otkriven potonuli brod, a taj je nalaz potvrdio legendu o Cifu Amotanu II., oslobođenom robu iz Antiohije u sjevernoj Turskoj, koji je živio između polovine prvog i početka drugog stoljeća. Bivši robovi u Rimskom carstvu imali su mogućnost uključivanja u društvo, a mogli su se čak baviti i financijskim poslovima svojih bivših vlasnika i gospodara. Amotan – koji se spominje i pod imenom Aulus Calidius Amotan – navodno je stekao silno bogatstvo te skupio golemu kolekciju umjetničkih djela sa svih strana carstva; naručene i kupljene skulpture, kopije, replike i falksifikate, predmete pribavljene pljačkaškim pohodina… i sve to ukrcao na brod za to doba kolosalnih dimenzija, koji se zvao Apistos, što bi na grčkom značilo – Nevjerojatni.

  Blago je bilo namijenjeno hramu koji je izgradio sam Amotan, ali nikada tamo nije dospjelo; Apistos je doživio havariju, potonuo, a blago je ležalo na dnu Indijskog oceana nekih dvije tisuće godina dok nije pronađeno nedaleko od antičke luke Azanije uz jugoistočnu obalu Afrike. Neke skulpture izložene su onakve kakve su pronađene, dio je restauriran, a izložene su i muzejske kopije pojedinih komada…

Antika i Šiljo

Sama izložba u Palazzo Grassi pak počinje impresivno produciranim videom u kojem ronioci-arheolozi pretražuju morsko dno, otkrivaju i pomno vade skulpture, mnoge od njih golemih dimenzija, i druge predmete koje krije taj navodni brodolom… U Palazzo Grassi i u Punta della Dogana izloženo je ukupno 189 umjetničkih predmeta, skupljenih s potonulog broda.

U stvarnosti svi su ti predmeti zapravo ostvareni u ateljeu Damiena Hirsta i to je vidljivo »na prvu« – napravio ih je on i velika ekipa njegovih suradnika, koristeći i kombinirajući stare i nove materijale čak i  u istom radu, poput mramora, bronce,  zlata i srebra s čelikom, aluminijem, silikonom i led svjetlom… Nije, naravno, nemoguće da neki (mnogi) od tih predmeta i skulptura nisu kraće ili duže vrijeme bili potopljeni u moru na nekoj tajnoj lokaciji ne bi li tako dobili onu patinu i ne bi li zarasli u školjkaše i koralje.

Na izložbi su izmiješani portreti i poprsja antičkih božica čudesne ljepote i besprijekornih proporcija, zatim demona i mitskih stvorenja različitih kultura i geografskih širina, i skulpture koje, zarasle u školjke, koralje i podmorsku floru, predstavljaju, primjerice, Disneyjeve likove Mikija Mausa, Šilju, pa dječaka iz džungle Mowglija i njegova medu Balooa, a netko će prepoznati i transformere ubačene među antičke artefakte ili predmete iz serije »Igre prijestolja«… Izložba između ostaloga nudi i dva autoportreta autora Damiena Hirsta u pozi i maniri tog mitskog Cifa Amotana, vlasnika potonulog broda.

Više verzija

U stvarnosti opet, te 2008. godine zapravo nije bilo nikakvih velikih, a kamoli senzacionalnih, podmorskih arheoloških otkrića. Takvo jedno otkriće kakvo prezentira Hirst zasigurno ne bi moglo proći nezapaženo, a te godine National Geografic izvještava tek o arheološkom istraživanju brodoloma starog oko 500 godina, uz obale južne Afrike, odnosno isušene namibijske lagune. Tamo je pronađena olupina portugalskog broda koji je potonuo krajem 15. ili početkom 16. stoljeća, a po svemu sudeći održavao je rutu za Indiju – pronađene su tone bakrenih kalupa, slonovske kljove, zlatni novac, topovi za obranu od gusara…

No te činjenice nimalo ne štete Hirstovoj izložbi, dapače. On neke skulpture izlaže u trima verzijama – jedna je, primjerice, nerestaurirana verzija, onakva kakva je navodno izvađena iz morskh dubina i izložena je u Punta della Dogana, druga je restaurirana verzija tog istog djela, a treća je ulaštena muzejska kopija, a izložene su u Palazzo Grassi. Ili obrnuto…

Već na samom ulazu u Punta della Dogana, u prvoj dvorani, postavljen je golemi »Calendar Stone« (Kalendarski kamen), izveden u bronci, dimenzija 422x475x173 cm, onakav kakav je otprilike poznat iz kulture južnoameričkih Maja ili Azteka. Prati ga precizni opis u kojem između ostaloga stoji: Iako astečki kalendari prikazuju kompleksan kozmološki pogled na svijet, njihovo pravo značenje još nas uvijek zaobilazi.

Damien Hirst rođen je 1965. u Bristolu, odrastao je u Leedsu, a školovao se od 1986. do 1989. na Goldsmith Collegeu i već je za vrijeme studija pokrenuo skupnu izložbu »Freeze«, koja je bila odskočna daska ne samo za Hirsta, već i za druge mlade britanske umjetnike. Danas živi i radi u Londonu i u Gloucesteru.Od kasnih osamdesetih izlagao  je na oko 90 samostalnih i više od 300 skupnih izložaba, godine 1995. dobio je Turnerovu nagradu, a njegova praksa i izražavanje instalacijama, skulpturama, slikama i crtežima usredotočena je na propitivanje složenih odnosa unutar umjetnosti, religije, ljepote, znanosti, života i smrti. Hirstova umjetnost izazivala je mnoge kontroverze i polemike, on ima sljedbenike i osporavatelje, a njegova ikonička djela poput morskog psa u formaldehidu, rada »The physical impossibility of death in the mind of someone living« iz 1991. (Fizička nemogućnost smrti u svijesti nekoga tko živi), izloženih živih leptira ili platinastih ljudskih lubanja optočenih 8.601 dijamantom (»For the Love of God«, 2007.) i druga u pravilu izazivaju društvenu reakciju.Hirst je 2012. godine imao veliku, uspješnu i hvaljenu  retrospektivu  u Tate Modern u Londonu, u međuvremenu nije izlagao puno. Mnogi su to tumačili stvaralačkom krizom, kao što sada ovu venecijansku izložbu tumače kao hrabar potez koji će Hirsta ili vratiti na pijedestal i u epicentar likovnog zbivanja, ili pokopati.

Ovaj primjerak sličan je po svojim dimenzijama poznatom asteškom kamenom kalendaru koji se čuva u Nacionalnom antropološkom muzeju u Mexico Cityju. Pretpostavlja se da su takvi diskovi mogli služiti da se predvide značajni događaji, uključujući apokalipsu. Kameni kalendari mogli su služiti i kao točan raspored svečanosti… Ali dodaje se i ovo: Prisutnost predmeta koji potječu iz Južne i Srednje Amerike iz razdoblja prije španjolske kolonizacije, u brodolomu iz rimskog doba, zasad je neobjašnjiva.

»Demon sa zdjelom«

I tako od jednog do drugog izloška, od golemih skulptura do minijaturnih objekata, od jednog do drugog izložbenog prostora, sve je opisano, sve je moguće, a sve je u isti mah nevjerojatno. Hirst izlaže grumenje zlata pronađeno u olupini, a to je grumenje napravljeno od stakla, aluminijske prašine, obojenog aluminija, obojenog MDF-a, silikona, led svjetla, nehrđajućeg čelika, srebra i naravno – zlata.U atriju Palazzo Grassi postavljena je gigantska osamnaestmetarska figura »Demona sa zdjelom«, napravljena od obojene smole, koja je, kako katalog kaže, zapravo kopija male brončane figure pronađene na mjestu brodoloma.

Otkriće tog kipa riješilo je, čini se, tajnu brončane glave sa saurinskim crtama lica, koja je iskopana u dolini Tigrisa 1932. godine. Karakterizira je monstruozno razjapljena vilica i izbuljene oči i ta je glava prvotno identificirana kao Pazuzu, babilonski »kralj vjetra i demona«. Ta je identifinacija bila pod znakom pitanja zbog izostanka Pazuzuovih uobičajenih atributa – krila, škorpionskog repa i penisa u obliku zmijske glave.

Dalje se kaže da su  demoni iz antičke Mezopotamije bili kompleksna stvorenja koja su objedinjavala elemente humanog, životinjskog i božanskog.  Ta hibridna bića mogla su biti zaštita od demona, bila su dobroćudna ili zloćudna. Jedna teorija kaže da je zdjela u ispruženoj ruci demona zapravo posuda za skupljanje ljudske krvi, što je sukladno suvremnoj percepcji demona kao destruktivnih bića. U opisu se zaključuje da je taj demon najvjerojatnije ipak služio kao čuvar doma neke značajne osobe.

Činjenice ili mit?

Vodič kroz izložbu ima sedamdesetak stranica takvih više ili manje detaljnih opisa izloženih djela.

Dakle činjenice ili mit? Vjerujte u što hoćete – kaže Damien Hirst – sve je u onome u što želite vjerovati, dodaje.

To otvara i neka druga pitanja koja su autoru važna. Što je u umjetnosti istina, a što laž? Je li to uopće važno? Što je original, a što kopija? Je li Hirstova kopija nepoznate antičke skulpture autorski original ili tek manje vrijedna replika? Vrijedi li antička kopija neke antičke skulpture više od suvremene kopije te iste skulpture? Ako posjetitelj ne zna gleda li predmet koji je dvije tisuće godina ležao na morskom dnu ili originalan umjetnički rad suvremenog umjetnika, hoće li saznanje o tome što zapravo gleda mijenjati i njegovu percepciju o vrijednosti tog predmeta? Ta i slična pitanja očigledno zabavljaju i samog Damiena Hirsta, umjetnika koji još od početka karijere na e-Bayu  kupuje i skuplja lažna Picassova djela. Ima ih navodno više od stotinu.

U venecijanskom arhivu pronađen je rukopis koji opisuje kako je brod  Apistos (Nevjerojatni) mogao izgledati. Rukopis se oslanja  na opis broda prema svjedočanstvu očevidca Luciusa Longinusa, a taj se opis može usporediti s opisom zabilježenim na papirusu, pronađenom prilikom arheološkog istraživanja antičke luke Myos Hormos u Crvenom moru, koje je trajalo od 1999. do 2003. godine. Prema tom rukopisu Cif Amotan, za kojeg se mislilo da je tek legenda, naručio je brod da bi prevezao svoju golemu zbirku do mjesta gdje je trebala biti pohranjena, ali je brod potonuo, pretpostavlja se zbog prevelikog tereta.U rukopisu se može pročitati da dotad nije bio izgrađen brod takvih dimenzija. Dijelove su radili najbolji majstori u  Aleksandriji da bi onda bili dopremljeni u Myos Hormos, gdje je Nevjerojatni sastavljen. Bio je dugačak više od 60 metara, širok gotovo 13 metara, a mogao je ukrcati 275 tisuća modii dobara, što je rimska mjera čiji je ekvivalent 8,7 litara. Mjesto  njegova navodnog potonuća nije poznato.Myos Hormos je luka u Crvenom moru koju je u 3. stoljeću prije Krista izgradio Ptolomej i bila je zajedno s lukom Berenice jedna od dviju najvažnijih rimskih luka u istočnom Egiptu za trgovinu s Indijom i azijskim zemljama, uključujući i Kinu. Nalazila se nedaleko od današnjeg grada Al-Qusayra, stotinjak kilometara južno od Hurgade, a bila je rimskom cestom povezana s dolinom Nila. Prema nekim izvorima oko 120 brodova godišnje isplovljavalo je iz te luke put Indije. Prestankom trgovine između Rima i Indije u 4. stoljeću naše ere luka je napuštena, a oživjela je u 15. stoljeću  zahvaljujući hodočašćima iz Kaira prema Meki.

Sve u svemu, u produkciju Hirstove izložbe uložen je velik novac, a na njenoj pripremi radio je golemi tim, možda ukupno i više stotina ljudi  – to je vidljivo u svakom detalju, jer je sve, od početka do kraja, izvedeno vrhunski i  besprijekorno. Radilo se u popriličnoj diskreciji i to vjerojatno vrlo dugo, možda baš onoliko koliko se navodi u uvodu kataloga – skoro desetak godina, otkad je Hirst otkrio, odnosno sanjao da je otkrio, olupinu Nevjerojatnog na oceanskom dnu. Sve je osmišljeno i izvedeno minuciozno, pedantno, precizno i savršeno. Ne kaže se, međutim, koliko je sve to koštalo, ali je realna pretpostavka da je riječ o teškim milijunima.

Novac je najvjerojatnije uložio Hirstov prijatelj i sponzor Francois Pinault, čovjek s golemom kolekcijom, i apetitom prema djelima suvremene umjetnosti. Kritika, koju je Hirstova izložba još jednom podijelila, sada nagađa što će biti dalje i hoće li se Hirst s tom izložbom vratiti u središte svjetskih likovnih zbivanja ili nestati na margini.

Mag iluzije ili veliki umjetnik? Hirst je još jednom razbudio svijet likovne umjetnosti i uzdrmao kritiku. No to je manje važno. Važnije je da je stvorio,  bez sumnje, nešto što publika dosad još nije vidjela i to predstavio na spektakularan način. Sve je u toj priči o Nevjerojatnom zaista nevjerojatno, ali baš to se onda isplati i vidjeti.