RIJEKA – »Lice i naličje« naziv je nove izložbe u Galeriji Bruketa 2 na Sušaku. Budući da je vrijeme karnevala, tako se i ova izložba simbolično bavi maskama, izazivajući posjetitelje da razmisle o licu i naličju umjetnosti kroz dva intrigantna umjetnička djela. Vezano uz izložbu, Vladimir Bruketa postavlja pitanja: Tko ih je naslikao? Koju tajnu skrivaju? Što nam govore o svojim autorima?

– Kad sam otkrio prvu izloženu sliku, smatrao sam da zaslužuje veliku pozornost zbog svoje tajnovitosti. Otkrio sam je na mjestu gdje se osim slika moglo naći sve i svašta. Ulje na platnu, većeg formata, slika stara pedesetak godina, tamo gdje obično stoji potpis, vidim – nema ga. U mojem domu ta je slika već više od trideset godina. Zašto ovu sliku autor nije potpisao? Potpis se, naime, nalazi ispod namaza boje i na platnu se nazire samo malo ispupčenje: JOB. Po mnogim elemetima koji čine neko slikarsko djelo, nalazim veliku sličnost sa slikarstvom Ignjata Joba.

Slika je realistična, na njoj prepoznajem motiv primorskog pejsaža -motiv lučice u Voloskom kraj Opatije. Otprije znam da je obitelj Job živjela u Opatiji, što još više pridonosi uvjerenju da sam na pravom tragu. Prije mjesec dana čitam u novinama da se u Beogradu otvorio Muzej moderne umjetnosti, koji je godinama bio zatvoren. Uz nekoliko popratnih slika, ugledam sliku »Poslije ribarenja« Ignjata Joba.

Prepoznajem je, iako motiv nije Volosko, nego neki dalmatinski gradić. Opet, sve je nekako drugačije. Bolje. Gledam remek-djelo. Vraćam se opet svojoj slici, uspoređujem je s beogradskom slikom, nekako mi je kruta, ne osjećam onaj zanos.

Pitam eminentne stručnjake za Jobovo slikarstvo. Jedan smatra da je slika Jobova, drugi misli da nije. Meni se čini najvjerojatnijim da je netko, u nastojanju da pronikne u tajnu stvaranja Joba, koristio njegovu maniru. U ovo vrijeme karnevala čini mi se primjerenim izložiti takvo djelo, jer mi se nameće misao da je netko, prikrivši potpis, zapravo preko svoga lica navukao masku, a nama ostavio da pokušamo otkriti tajnu.

Osim prve intrigantne slike, izložio sam još jednu koja mi se činila zanimljivom, tajnovitom, no ničim se posebno nije izdvajala dok ime njenog autora nisam vidio u bečkom muzeju. Naime to je slika bečkog slikara rane secesije Alexandera Rothauga. Iako je potpis čitak, nisam poklanjao osobitu pažnju toj slici. Prije izvjesnog broja godina, prilikom obilaska bečke Albertine, vrlo sam lako uočio potpis »mog« slikara, koji je na zidu visio odmah do slavnog Gustava Klimta. Mnogi ljubitelji secesiju svrstavaju u dekorativnu umjetnost, što bi značilo manje vrijednu. I mi u Rijeci imamo Klimtovu »dekoraciju« na stropu HNK-a. Poznavatelji umjetnosti misle da te freske vrijede isto koliko i sama zgrada kazališta. Mislim da smo u ovo vrijeme poklada motivirani da skinemo maske, obmane i zablude i razotkrijemo lažne vrijednosti – zaključuje Vladimir Bruketa.