Ovo je godina Dalibora Martinisa: u Umjetničkom paviljonu traje izložba njegovog najnovijeg ciklusa videoradova, kojim postavlja pitanje o položaju pojedinca i sudbini modernih društava u trećem tisućljeću, a Muzej suvremene umjetnosti, u čijem je stalnom postavu izloženo nekoliko Martinisovih radova, za kraj godine priprema veliku retrospektivnu izložba koja će široj publici približiti najzanimljivije dijelove bogatog opusa poznatog konceptualnog umjetnika. 

U srijedu je Umjetničkom paviljonu predstavljen i katalog aktualne izložbe »Request_reply.DM/2077« koju čini petnaest »video-pitanja« i kojima Martinis nastavlja trajni dijalog s (budućim) samim sobom. (Neka od tih pitanja su: »Vjeruješ li u radikalnu transformaciju društva?«, »Tko će izgraditi novo socijalističko društvo?«, »Kako to da me mrtav čovjek može nečemu naučiti?« i »Treba li budućnost mene?«. Zamisao rada je da će biće, odnosno neki entitet, iz 2077. godine – koji bi se možda mogao zvati upravo Dalibor Martinis – odgovoriti na ova pitanja.) 

Kustosica ove izložbe je Leila Topić, izvrsna poznavateljica Martinisova opusa, koja već radi i na njegovoj retrospektivi »Data recovery« koja će se u prosincu otvoriti u MSU-u. Kao najavu u taj veliki projekt, izdvojila je nekoliko radova koje smatra osobito važnima, intrigantnima i potrebnima hrvatskoj kulturi i društvu.

Pionirski radovi

– Jedan od razloga privlačnosti Martinisova opusa je njegov nomadski značaj. Bez obzira je li riječ o prostornim intervencijama, akcijama, performansima ili videoradovima, Dalibor Martinis je iznimno uzbudljiv autor neočekivanih vizualnih rješenja. Pa je tako rad »Krivotvorina« iz 1975., u kojem se igra  tramvajskim kartama i novinskim oglasima i tekstovima, rezultirao neobičnom zbrkom. Naime, zagrebačke tramvajske karte sa shematskim prikazom gradskih linija, ispunile su se nepostojećim lokacijama i začudnim imenima pa smo tako, usred Zagreba, dobili i njujoršku Madison Aveniju, ističe Leila Topić.

Martinis, međunarodno najpoznatiji po svom video i filmskom stvaralaštvu,  u velikoj je mjeri zadužio mnoge naraštaje dolazećih umjetnika upravo svojim pionirskim radovima u području video stvaralaštva. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, video koji je tada još bio novi medij, poslužio je umjetniku da eksperimentira njegovim mogućnostima. 

– Ističem rad »Video-imunitet« u kojem se umjetnik »tušira« videoslikom. U uskoj tuš-kabini promatramo umjetnika iz gornjeg rakursa dok se živahno »pere« mlazom iz kamere, odnosno gledateljevim pogledom. Posrijedi je kupka koja mu je, naravno simbolički, osigurala imunitet, kao suvremenom Ahileju, od moguće video-ranjivosti, ali i otpornost na pogled, odnosno kritiku gledatelja – navodi Leila Topić.

U najduhovitije Martinisove radove spada performans »Čuvar na izložbi«, izveden 1976. kao dio  izložbe »Konfrontacije« u nekadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, odnosno nekadašnjem Muzeju suvremene umjetnosti. U tu je galeriju kustos izložbe, Dimitrije Bašičević Mangelos, uz radove iz zbirke suvremene umjetnosti ravnopravno postavio i djela renesanse i baroka, a Dalibor Martinis se preobukao u čuvara izložbe, s uniformom i čuvarskom kapom, te se pretvarao kako čuva umjetnine stražareći čas ispred djela suvremenika, čas ispred renesansnih slika.  

– Martinisova performativna gesta iz »Čuvara na izložbi« prvenstveno je pregovaračka gesta. Posrijedi je umjetnikova potreba za kritičkom intervencijom unutar zadanog estetskog i prosudbenog izložbenog poretka. Vjerujem kako je performansom »Čuvar na izložbi«  želio isprovocirati promjenu u odnosima moći između institucije muzeja, kustosa, umjetnika i promatrača, a što ga i četrdesetak godina kasnije čini iznimno aktualnim i dragocjenim, ističe Leila Topić.

Ideja svijeta bez umjetnosti

Kustosica Martinisove izložbe osobito cijeni i njegovu akciju »Umjetnici u štrajku«, izvedenu u Galeriji Karas 1977. godine. Bila je to njegova najizravnija kritika »autističnosti« umjetnika u borbi za vlastita prava.

– Na skupnoj izložbi u Galeriji Karas Martinis je prekrio bijelim platnom sve izložene slike i skulpture, učinivši ih, na jedan dan, nedostupnima gledateljima. Važno upozorenje o ideji svijeta bez umjetnosti!

I taj je rad danas iznimno aktualan, jer Galerija Karas više ne postoji – vraćena je svom prvobitnom vlasniku – banci! – podsjeća Leila Topić, navodeći da je posljednjih nekoliko godina Martinisov kritički angažman sve otvoreniji.  Iako je političnost bila važan element i njegovih ranih radova,  društveno angažirani radovi postali su ključan segment njegove recentne umjetničke prakse. 

– Izdvajam akciju J.B.T. 27. 12. 2004. godine. Navedenog je datuma eksplozivom srušen Augustinčićev spomenik Josipu Brozu Titu ispred njegove rodne kuće u Kumrovcu, spomenik kojeg struka smatra jednim od najboljih primjera spomeničke plastike. U improviziranoj akciji, dokumentiranoj fotografijom, Martinis se penje na postolje i zauzima Titovo mjesto. U toj, samo naizgled vickastoj gesti, umjetnik ne glumi Titovog dvojnika, već upozorava na  brisanje antifašističke prošlosti  te naše aktivno sudjelovanje u kolektivnoj amneziji koja je zahvatila čitavu regiju – zaključuje Leila Topić ovaj »best of« vodič kroz Martinisovo djelo.