Nedjeljom na 1 stupac

EPK u koferu

Davor Mandić

Tek na godišnjem odmoru knjige se mogu čitati s pravim guštom, neopterećene »moranjem« ili vremenskim škripcem. I najvažnije, mogu se izabrati knjige koje s poslom veze nemaju



Rekao bi moj kolega: »Sve je bolje nego radit«. Napravi to čovjeku duga karijera novinara. Ako tome i nije (uvijek) tako, godišnji odmor je, za one koji prije svega posao imaju, sjajna prilika da nadoknade propušteno. Kad ti je posao čitanje knjiga, onda bi možda logično bilo na godišnjem odmoru ne čitati knjige, ali avaj, tek na godišnjem odmoru knjige se mogu čitati s pravim guštom, neopterećene »moranjem« ili vremenskim škripcem. I još važnije, dapače, najvažnije, mogu se izabrati knjige koje s poslom veze nemaju, ili barem nemaju direktne.


A budući da mi se uskoro smiješi godišnji, sad je pravo vrijeme da si složim set-listu.


Na vrh kofera nedvojbeno idu dvije Alice Munro: »Dear Life« i »Pravi život«. Netko bi opravdano mogao reći da je to ista knjiga, ali svi koji znaju išta o prevođenju, znaju da nije. To mi je već neko vrijeme komparativna Biblija i bez tih dviju knjiga ne mičem se ni pedlja. Ako nekada i dođe do potrebe za izbacivanjem prtljažnih viškova, izletjet će i kupaće gaće prije ovih knjiga.




Sa mnom obavezno ide i Karl Ove Knausgaard. To prustovsko čudo, eto, još nisam uspio pročitati, iako sam to već odavno morao učiniti. Ovdje se malo miješaju posao i godišnji, ali nije li to uvijek tako kad od hobija načinite posao? Čitanje kao hobi – zvuči jako pogrešno.


Postoji i nova knjiga Etgara Kereta, odnosno nije nova jer je na našem tržištu već godinu dana, a ja je još nisam pročitao. Zove se »Pizzerija Kamikaze« i ako je upola dobra kao »Iznenada netko pokuca« i »8 posto ni od čega« bit će bolja od većine knjiga kratkih priča koje se objavljuju kod nas. Duhovitost koja nije sebi svrhom i nasilno ucjepljivanje u tekst, fantastika koja nije tu kao šaka u oko, nego kao produžetak stvarnosti koji o njoj govori više od nje same, kreativne fabule koje osvajaju maštovitošću… sve je to Keret.


Uvijek na godišnjem ima vremena i za podsjećanje na klasike. Za potrebe jednog drugog teksta ponovno sam iščitavao Alberta Camusa, danas, puno nakon daleke srednje škole, kudikamo drugačijim, više polemičkim a manje udivljenim očima. Ne preostaje mi drugo nego da pročitam davno pročitane, a i neke nepročitane njegove drame, eseje i kronike.


Svojedobno sam kao student kupio i Sabrana djela Tina Ujevića u sedamnaest knjiga. Neke od njih samo sam prelistao, a nikako nije u redu da na tome ostane.


Kad smo već kod velikana, tu je i godišnjica rođenja Miroslava Krleže, pa je to također dobra prigoda da ga se još malo iščitava. »Zastave« u kompletu, izazov je to i za najudobniji godišnji i nisam siguran da će mi to uspjeti, ali znam da bih volio jednom odgledati cijelu sezonu u komadu.Dolazimo do knjige koja će najvjerojatnije ostati kući, zbog svoje impozantne pojave. Svugdje pođi, ali kući dođi – kaže stara izlizana poslovica, ali pada mi na pamet jer ima jedna knjiga po kojoj bi se i kuća dala birati. Kad neki grad ima tu sreću da o sebi dobije knjigu »Kako čitati grad« iz pera Radmile Matejčić, ako je samokritičan, mogao bi se zapitati čime je to zaslužio. Knjiga je to koja, koliko god puta bivala otvorenom, uvijek čitatelju donese nešto novo, neki novi podatak o lokalitetu ili zgradi, novi set uzbuđenja otkrivenog, kao da je i čitatelj sam sudjelovao u procesu otkrivanja. Zbog svojeg obujma i težine prosječnog četveronožnog ljubimca, nije baš pogodna za kofer, pa bi grad koji drži do sebe a imao je tu sreću da Radmila Matejčić o njemu obavi takvu knjigu, mogao ozbiljno razmisliti o tome da sufinancira prijevod na engleski jezik i elektronički oblik obaju izdanja.

Bio bi to lijep poklon Europskoj prijestolnici kulture.