Pedeset godina nakon što je Jane Austen objavila »Ponos i predrasude«, na drugoj strani Oceana, Louisa May Alcott objavljuje »Male žene«. Iako je riječ o romanima koje dijeli veliki prostorni i vremenski jaz, način na koji spisateljice tretiraju svoje heroine Elizabeth Bennet i Jo March prilično je blizak.

Riječ je o junakinjama koje ne pristaju na obiteljski diktat. Njihova najdublja želja je pronaći vlastito mjesto pod suncem i afirmirati se prema vlastitim sposobnostima, a ne udajom za dobrostojećeg muškarca koji im je nametnut.

Šezdeset pet godina kasnije, dogodit će se prva od čak četiri filmske adaptacije »Malih žena«, iza koje stoji George Cukor, s Katherine Hepburn u ulozi buntovne Jo. Potom je Mervyn LeRoy 1949. posegnuo za istim predloškom, s June Allison kao Jo. A od recentnijih adatpacija »Malih žena« pamtimo onu s autorskim potpisom Gillian Armstrong u kojoj je Jo portretirala Winona Ryder.

Ova najnovija, u režiji Grete Gerwig, razlikuje se od prethodnih po njenim vremenskim skokovima. Umjesto da priču započne s Božićem bez poklona, u uvodnim kadrovima ugledat ćemo već stariju Jo (Saoirse Ronan) kako vodi samostalni život spisateljice u New Yorku (»Ako je glavni lik djevojka, pobrinite se da je na kraju udana…ili mrtva«, kazat će joj izdavač).

A scene iz prvog dijela romana u kojima se događa njena interakcija sa sestrama, podastiru se kao sjećanja, ponekad bez kronološkog reda, svedene na vinjete. Kao da prelistavamo njen stari obiteljski album. Sličnu strategiju koristi i Celine Sciamma u »Portretu djevojke koja izgara«.

Poput Jo, tako se i slikarica Marianne (Noemie Merlant) prisjeća odlaska u izoliranu vilu u Bretanji, gdje je pozvana da bi napravila portret vlasničine kćeri Heloise (Adele Haenel).

Jo i Heloise

U oba filma Jo i Heloise su portretirane kao inteligentne i samosvjesne žene. U oba filma one izgovaraju gotovo identičnu rečenicu. »Biti slobodan znači biti usamljen?«, upitat će se Heloise. »Ali ja sam tako usamljena«, kazat će Jo s dostatnom dozom beznadne iskrenosti, protestirajući da više ne želi slušati kako su žene sposobne samo za ljubav, usprkos svoj njihovoj inteligenciji, talentu i ambicijama.

Naravno, Sciamma stavlja u prvi plan lezbijski odnos svojih junakinja, balansirajući negdje na pola puta između Rivettea i Jane Campion (šifra: »Piano«). No to ne znači da je Gerwig manje odvažna i radikalna. Njena Jo postaje nešto poput kostimirane varijante »Frances Ha«, još jedne autoričine junakinje koja pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu. Iako je u njenom polifonom prosedeu svaki događaj, sretan ili nesretan, promatran jednakom ljupkošću.

Zato ima neke proklete simbolike da je idući projekt Grete Gerwig igranofilmska verzija priče o Barbiki koju će portretirati Margot Robbie, a za čiji je scenarij zadužen autoričin suprug Noah Baumbach koji je u »Malim ženama« bio odsutan. Opet je dakle riječ o filmu s figuricama u prostoru. Samo što je Jo portretirana kao nekonvencionalna heroina, ali i svojevrsna pionirka #MeToo urgentnosti i svih onih žena koje su i dandanas osuđene na borbu za slobodu vlastita odabira.

Poput Sciammina »Portreta djevojke koja izgara« u kojem slika koja sporo napreduje jer joj je potrebno danje svjetlo, postaje spora ali senzualna igra zavođenja i oslobađanja tijela, tako i u »Malim ženama« umjetnost postaje kotač zamašnjak ženske emancipacije i oslobađanja.