Jedan tekst, dvije naslovnice

Dizajn hrvatskog prijevoda knjige ”Allah: kršćanski odgovor” uznemirio duhove: Križanje Aallaha ili autocenzura kao čin tolerancije

Denis Romac

Volfova je knjiga, koja se bavi pitanjem mogućnosti suživota i dijaloga između kršćanstva i islama – već bila otisnuta, kada je urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući i jedan od najuglednijih BiH intelektualaca Ivan Lovrenović odlučio da je naslovna stranica knjige »preopasna« za tamošnju publiku



Na prvi pogled radi se o paradoksu. Miroslav Volf, hrvatsko-američki protestantski teolog i jedan od najznačajnijih teologa današnjice, kao pobornik slobode govora i umjetničkog izražavanja smatra da nam se valja oduprijeti vjerskim i sekularnim autoritarijancima staroga kova koji nastoje kontrolirati govor u ime vjerske, kulturne i ideološke čistoće. Ne bismo, kako kaže, trebali popuštati ni progresivcima novoga kova, koji nastoje kontrolirati govor u ime pogrešno shvaćene političke korektnosti. Nitko nema pravo suzbijati govor drugih samo zato što ih isti vrijeđa. 


Pa ipak, kada je riječki dizajner Damir Bralić osmislio dizajn za hrvatski prijevod njegove knjige »Allah: Kršćanski odgovor« (koja je objavljena u nizu Izabranih djela Miroslava Volfa što ga objavljuje riječki Ex libris), na kojem je Allah ispisan u obliku križa – ili, možemo i tako reći, križu ispisanom imenom islamskog Boga – Volf se usprotivio tom njegovom inače estetski impresivnom ostvarenju, barem što se tiče izdanja za Bosnu i Hercegovinu. Zašto je tako postupio? Je li se netolerancija drugih do te mjere ukopala u njegovu samosvijest da je proizvela samocenzuru? Sva ta pitanja prouzročila su intenzivnu i vrlo zanimljivu internu raspravu koja se odvijala između autora knjige, dizajnera, urednika, kao i nekolicine uglednih intelektualaca. Raspravu o vrlo važnom pitanju – postoji li uopće dijalog među religijama, na čemu se on zasniva i koje su granice slobode govora i prikazivanja vjerskih simbola?


Otvoreno pitanje


Volfov odgovor na križolikog Allaha na naslovnici knjige neočekivan je i razotkrivajući. On, naime, smatra da je izdavač prijevoda njegove knjige svakako imao pravo objaviti knjigu s križolikim Allahom na naslovnici. »No, činjenica da imam pravo na slobodu govora i izražavanja, te činjenica da vi nemate pravo suzbijati moj govor kada vas isti vrijeđa; drugim riječima, činjenica da imam pravo vrijeđati vas, ne znači da je u svakom slučaju dobro to i činiti. To što imate slobodu vrijeđati druge, ne znači da će se uvrede kojima zasipate druge na neki način pretočiti u vrline. Uvrijediti nekoga znači učiniti mu nepravdu. Činimo nepravdu ismijavamo njihove fizičke ili psihičke mane ili seksualnu orijentaciju. Na sličan način, kada se javno rugamo nečemu što pojedinci smatraju svetim, nečemu što im daje osjećaj identiteta i orijentaciju u životu, činimo im nepravdu. Štoviše, nepoštivanjem koje se iskazuje vrijeđanjem onoga što ljudi smatraju svetim razara se socijalna kohezija pluralističkih društava i potkopava sposobnost sudjelovanja u javnim raspravama o općem dobru«, objašnjava Volf, inače profesor teologije na Yale-u, o ovom slučaju, kojim je i kod nas, na ovom primjeru, na dramatičan način otvoreno pitanje ima li suživota unutar simboličkog prostora.





I sam Bralić u svom prilogu ovoj raspravi napominje da njegovo vizualno rješenje s najvećim respektom pristupa islamskoj kulturi i tradiciji, te da to rješenje nedvosmisleno prikazuje riječ Allah, iako u njemu poneki vide i križ, (Bralić podvlači kako je, primjerice, urednik knjige Grozdanov isprva upitao može li se uopće ime Allah »cijepati«, dok je križ vidio tek nakon što je nekoliko puta bio upozoren!) pa je tako i ovakvo razdvajanje riječi Allah na slogove »u logici pisanja arapskim pismom«. Ovo je, kako nam objašnjava Bralić, »i mala oda islamskoj kaligrafiji u svom grupiranom, centralnom slogu. Poštuje se ikonoklazam, nema slike nego samo riječ. Uveden je i vertikalni pokret slova koji je jedinstven i zapadnom i istočnom načinu pisanja i čitanja (s lijeva na desno ili s desna na lijevo, ali kod oboje odozgo prema dolje)«. No to nije sve: »Usuđujem se reći: ovakvo oblikovanje je najbliže što se Zapad sa svojom latinicom i linearnom tipografijom, logikom grafema i shvaćanjem što je likovna forma jezika može približiti Istoku. Jer ispisati riječ Allah u zapadnom standardu bila bi gesta kojom zapad dokazuje svoju nadmoć i trenutnu svjetsku poziciju te ne pokazuje poseban interes za »ostale«. 



Cijeli je slučaj zanimljiv i puno govori u duhu vremena u kojem živimo. Volfova je knjiga, koja se bavi upravo pitanjem mogućnosti suživota i dijaloga između kršćanstva i islama – objavljena u suradnji riječkog Ex librisa i sarajevskog Synopsisa – već bila otisnuta, kada je urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući i jedan od najuglednijih BiH intelektualaca Ivan Lovrenović iznio svoj osjećaj i mišljenje u vezi s naslovnicom, nakon čega je kolegijalno donesena odluka da se naslovna stranica knjige, koja na jedinstven način povezuje križ i Allaha, odnosno kršćanstvo i islam, promijeni za BiH izdanje (pri čemu je važno znati da je Lovrenović to učinio u suglasju s riječkim urednikom knjige Zoranom Grozdanovim, koji mu je prepustio potpunu autonomiju u odlučivanju o naslovnici, budući da se naslovnica može tumačiti na mnogo načina). Stoga su u Sarajevu odlučili doštampati nove i »prihvatljivije« korice za svoje izdanje knjige. Tako se dogodilo da se Volfova knjiga pojavljuje u dva izdanja i s dvije naslovnice, u halal i haram verziji, odnosno dopuštenoj i nedopuštenoj inačici, jednoj za Hrvatsku, a drugoj za BiH.


Hodanje po jajima


Splitski autor i bivši urednik i pokretač Feral Tribunea Viktor Ivančić, međutim, upućuje na nešto što bi moglo predstavljati srž čitavoga problema – na autocenzuru kao čin tolerancije. »Bojazan da će se čak i pozitivno intonirana provokacija – usmjerena prema dodiru, prema pronalaženju točaka zajedništva, dakle prema dijalogu – »krivo razumjeti«, pa je onda u igri nešto poput velikodušnog razumijevanja prema nerazumijevanju? Ili je ipak riješenost da ne povrijediš Drugoga samo krinka za strah da te Drugi ne povrijedi?«. Ivančić, naime, smatra da slučaj križolikog Allaha na koricama jedne knjige samo dodatno rasvjetljava »semantičku neurasteniju današnjega svijeta, ukopanog u tabore, gdje se uzajamna intaktnost simboličkih arsenala podrazumijeva, gdje se hoda oprezno kao po jajima i gdje je naročito teško oduzimati simbolima ‘ratoborne’ elemente njihove namjene«. U ovom slučaju to znači da će križ biti percipiran samo kao prijetnja islamu, dok je Allah samo prijetnja kršćanstvu. »A to onda vodi i do sasvim suvremenog paradoksa tolerancije, jer ona postaje tek umivenija strana brige o tome da se dodir ne dogodi. U našem primjeru izostaje mogućnost vertikale: dizajnersko rješenje korica knjige se horizontalno širi, na sličan način kao što se širi strah«, zaključuje Ivančić.

Iz kršćanske perspektive


No to nije jedini paradoks ove naslovnice, odnosno njezine neprihvatljivosti za tržište u BiH. Pravoslavni teolog i teoretičar umjetnosti Davor Džalto, koji je doktorirao povijest umjetnosti na Sveučilištu u Freiburgu i predaje na Američkom sveučilištu u Rimu, primijetio je, naime, da je autor naslovnice svojim križolikim Allahom zapravo uspio izraziti osnovnu temu ove knjige, a ona se bavi pristupom islamskom Bogu iz kršćanske perspektive. Ovdje su se, naime, ukrstile dvije posebnosti: specijalnost dizajnera Bralića koji svodi dizajn samo na slovne znakove, čime je ispoštovana i jedna od osnovnih odlika islama kada je riječ o likovnosti – izbjegavanje slika i potenciranje slova, jezika i kaligrafije kao načina govora o Bogu. U čemu je onda, pitate se, problem? »U tome što neki u samom raspoređivanju slova riječi ‘Allah’ u križoliku formu vide provokaciju, možda i uvredu islama i muslimana. Iako to sasvim izvjesno nije namjera knjige Miroslava Volfa, niti je tako nešto bila namjera dizajnera, moguće je razumjeti da nečija vjerska osjećanja time mogu biti povrijeđena«, odgovara Džalto dodajući, međutim, da »sve interpretacije koje u ovom dizajnu (ili pak u samom sadržaju knjige) vide problematičnu ili čak uvredljivu poruku, ne zalaze dublje od površine, ili su pak ciljano nedobronamjerne«.

Džalto postavlja pitanje zašto bi osjećanja vjernika islamske vjeroispovijesti bila povrijeđena ovim dizajnom? »Da li zato što se njime, na određeni način, daje prepoznatljiva vizualna forma (forma križa) riječi-pojmu koji se, po islamu, ne može drugačije izraziti-predstaviti nego riječju, ili pismom?«, ističe Džalto. U tom bi slučaju, naime, možda i samo pisanje riječi »Bog« (ili »Allah«) moglo u principu biti sporno (naročito izvan arapskog pisma ili izvan alfabetskih pisama), no zaključci o tim pitanjima, kao i sama ova rasprava, daleko nadilazi namjeru i smisao vizualnog rješenja naslovnice jedne knjige.


Pitanje straha


Amila Kahrović-Posavljak, sarajevska magistra književnosti i suradnica Centra za kritičku misao i portala Tačno.net, koja je usto i uvjerena muslimanka, uopće se nije željela izjašnjavati o osobnoj uvrijeđenosti ovom naslovnicom, smatrajući je »izlišnim konceptom u javnom prostoru«. »Ako se pak insistira na nekoj kolektivnoj uvredljivosti smatram da je za muslimane danas najuvredljivije divljanje razularenih Bagdadijevih ekstremista čije je samo postojanje najveća blasfemija u povijesti islama«, poentira naša sugovornica, priznajući da objavljivanje različitih naslovnica u BiH i Hrvatskoj otvara mnoga druga pitanja.


»Prvo je pitanje straha. Straha od koga? Muslimani nisu homogena masa, muslimana ima, baš kao i svih drugih ljudi, svakakvih. Muslimanom se naziva Sadiq Khan, a muslimanom se naziva i onaj koji je počinio terorističke napade, recimo u Parizu. Na koga se mi referiramo, odnosno koga prihvaćamo kao referentnu točku i, na kraju krajeva, čiji koncept islama usvajamo? To mnogo govori i o nama. Hoćemo li dopustiti da među muslimanima ima i onih koji će se pozitivno odrediti prema nekom fenomenu ili prihvaćamo stereotipnu sliku muslimana koji će skočiti i uhvatiti se za kalašnjikov čim vide nešto što im se ne dopada? I pristajemo li na blesavu distinkciju prema kojoj je muslimanima s ove strane državne granice nešto uvredljivo, a s one nije?«, pita Kahrović-Posavljak koja je uvjerena da ne bismo trebali pristati na diktat bilo koje radikalne ideologije i povlađivati im, nego bismo se trebali suprotstaviti takvim ideologijama.


»Ako počnemo njegovati strah – jer strah se kao i svaki drugi osjećaj može njegovati – upadamo u aporiju. I najbrutalniju autocenzuru. Kako da promislimo Volfov koncept jednoga Boga ako nismo u stanju da se nosimo čak niti s jednom naslovnicom? Ako je, pri objavljivanju jednog ovako ozbiljnog djela, polazište to da muslimani nisu u stanju, bez ekstremnih reakcija, prihvatiti postojanje ovakve naslovnice onda se bojim da Volfovu knjigu svodimo na prazan znak. I da dijalog, tu do kraja profaniranu riječ, na rijetkom mjestu gdje bi mogao zaživjeti kao djelatan koncept, svodimo na dva monologa«, upozorava naša sarajevska sugovornica.


Na važnost dijaloga i suživota upućuje i već spomenuti Lovrenović, koji je kao urednik u izdavačkoj kući Synopsis iznio svoj osjećaj i mišljenje u vezi s naslovnicom, nakon čega je donesena odluka da se naslovnica promijeni i da se riječ Allah napiše vodoravno.


Dijalog i suživot


Dok Volf temeljno pitanje svoje knjige – vjeruju li muslimani i kršćani u istoga Boga – smješta u životni i društveni kontekst današnjega svijeta, Lovrenović ga, posve očekivano, smješta u specifično postjugoslavensko i osobito krvavo bosanskohercegovačko iskustvo, iako se Volf, kako primjećuje Lovrenović, njime uopće ne bavi.


»Poslije međuvjerske i međunacionalne katastrofe koja je tehnički okončana prije dva desetljeća ali čije posljedice još uvijek pulsiraju kao otvorene rane, a na čijem nezacjeljivanju predano rade elite, političke, vjerske i druge, što je ono što ljudima različitih vjersko-tradicijskih identiteta (danas tako žestoko obnovljenih i politički konfrontiranih) stoji na raspolaganju kao sredstvo obnavljanja poželjnih ili barem snošljivih odnosa, pa onda i obuhvatnije društvene kohezije?«, pita Lovrenović i odgovara da do danas nije izumljeno bolje sredstvo od »obične situacijske etike, od neetablirane i nenormirane prakse suživota koja se temelji na obzirnosti spram najbližega vjerski i tradicijski drukčijeg – spram njegovih svetinja i simbola, ili kulturalnih običaja«. Lovrenović, naime, inzistira upravo na toj elementarnoj obzirnosti i uviđavnosti – što možda jest skromno i malo, jest lomno (kao što nam je pokazalo bratsko klanje 1992-95.), jest na svoj način i pesimističan pogled na naše mogućnosti – ali ako bismo to sredstvo prezreli i odustali od napora na njegovoj reafirmaciji, pita sarajevski pisac, što bi ostalo među nama? »Bojat se, samo ljudska pustinja nerazumijevanja, nepovjerenja, omraze«. I, dodali bismo, još mnogo otvorenih pitanja o slobodi govora i međureligijskog dijaloga.