Građanin svijeta

U svom dugom životu (umro je u 94. godini) komponirao je preko tisuću pjesama, snimio devedeset studijskih albuma, prodao oko 180 milijuna nosača zvuka, osvojio je četrdesetak zlatnih ploča, glumio u više od osamdeset filmova, a sve čega bi se prihvatio pretvarao je specifičnom stvaralačkom magijom poetskog umijeća u nešto blisko i drago svakom čovjeku. Uopće stoga ne čudi velika, gotovo planetarna tuga koja je zavladala svijetom na vijest o njegovoj smrti.

Rođenjem i duhom bio je Francuz, ali po nacionalnosti Armenac, međutim u suštini bio je građanin svijeta u najboljem i najuzvišenijem smislu te riječi. Svoje šansone nije izvodio samo na francuskom ili armenskom jeziku, već ih je pjevao i na ruskom, njemačkom, engleskom, talijanskom, španjolskom i romskom jeziku, a čini mi se važnim naglasiti da je svoje autorske uratke sam prevodio na spomenute jezike.

Za svoj doprinos umjetnosti i kulturi, ali i za svoj predani humanitarni rad primio je brojna priznanja: Legiju časti, nagradu Cesar za životni doprinos glumi i filmskoj umjetnosti, nagradu Victoire kao najbolji frankofonski interpret zabavne glazbe i šansone, a matična domovina mu se odužila na najljepši mogući način; proglasila ga je (1996. godine) počasnim građaninom Erevana, podigla mu je spomenik u gradu Gjumri, a 2004. godine bio je imenovan nacionalnim junakom. I ne samo to, Armenija ga je delegirala za svog stalnog zastupnika u UNESCO-u, a potom i veleposlanikom u Švicarskoj (2018. g.), a sve to nakon što je kao član Armenian Fund International Bord of Trustees svojim angažmanom prikupio 150 milijuna dolara humanitarne pomoći za obnovu zemljotresom (1988. g.) razrušene domovine svojih predaka.

Zajedno sa svojim rođakom Georgesom Garvarentzom skladao je pjesmu »Pour toi Armenia«, koja je trinaest tjedana zauzimala prvo mjesto na rang listi najpopularnijih svjetskih izvedbi. Uz to, godinama se zalagao da svijet prizna i osudi strašnu činjenicu kako su Turci početkom 20 st. počinili genocid nad Armencima, i upravo zahvaljujući i njegovoj borbi, francuski je parlament među prvima u svijetu službeno osudio taj strašni zločin.

Nevjerojatan autor

Uglavnom je sam izvodio ono što je skladao, ali njegove su »stvari« pjevale i brojne glazbene ikone svijeta, od Freda Astaira i Binga Crosbyja, preko Ray Charlesa do Lize Minnelli, s kojom je zajedno izveo nezaboravni duet »Mon emovuant amour«. Za film »Notting Hill« britanski autor Elvis Costello izveo je danas kultnu pjesmu »She«, a slavni španjolski tenor Placido Domingo, veliki Aznavourov prijatelj, izvodio je njegove brojne skladbe, od kojih je nezaboravnom ostala verzija »Ave Marije« (iz 1994. godine), koju mnogi smatraju vrhuncem Charlesovog stvaralaštva. Također je surađivao sa Celine Dion, Stingom, Paulom Ankom, a posebice je cijenio suradnjom s Nanom Mouskouri. Ipak najupečatljiviji trag ostavio je dirljivim šansonama koje zajedno s glazbenim i poetskim umijećem Edith Piaf, Juliett Greco, Yvesa Montanda, Georgesa Moustakija, Jacquesa Brela i Gilberta Becauda spadaju u ono najljepše, najbolje, najrafiniranije što je ta vrsta glazbe i stvaralaštva uopće iz sebe iznjedrila i podarila svijetu željnom istinske ljepote.

Charles Aznavour (pravim imenom Shahnour Varenagh Aznavourian) rodio se 22. svibnja 1924. godine u Parizu u obitelji siromašnih armenskih doseljenika koji su zajedno s kćerki Aidom pobjegli iz Izmira strahujući pred novim otomanskim nasiljem, odnosno sjećajući se užasa turskog genocida nad Armencima 1915. godine. Tijekom 1923. godine Charlesovi roditelji, otac Miša i majka Kedar, nastanili su se u Parizu, gdje su u Latinskoj četvrti (u ulici Huchette, koju je kasnije Aznavor opjevao) otvorili restoran u kojem su najčešći gosti bili uglavnom njihovi siromašni zemljaci. Tu su se pjevale i recitirale tugaljive armenske pjesme, ali Miša nije bio samo gostioničar, on je svoje goste zabavljao glumom i pjesmom.

Charlesova majka je bila švelja, ali također i talentirana glumica, tako da ne čudi da je sin naslijedio njihove gene i krenuo njihovim stopama. Budući su živjeli skromno, gotovo siromašno, Charles je morao prekinuti školovanje, i kao dječak svojim radom pomoći obiteljskom budžetu. Ali to Charlesa, koji je volio plesati i pjevati, nije spriječilo da si plati, zaradom od kolpoltriranja, instrukcije za glazbenu naobrazbu, tako da je već sa devet godina nastupio u kazalištu Monde Petit plešući kavkaske plesove, a potom je i glumio u predstavi »Emil i detektivi«.

Kasnije je počeo statirati u različitim filmovima, a prve epizodne uloge dobio je u »Ratu dječaka« (1936.) i »Bjeguncu iz Saint Agila« (1938.). Tijekom rata, s kazališnom družinom nastupao je diljem Francuske, uglavnom po cabaretima, da bi se 1944. godine definitivno vratio u Pariz gdje se u Club de la Chanson upoznao s mladim kompozitorom Pierreom Rocheom te su počeli zajedno skladati i nastupati. Iste te godine Charles se oženio pjevačicom Michelin Rugel-Fromentin i ubrzo su dobili kći Sedu.

Nakon oslobođenja 1945. godine počeo je nastupati po pariškim bohemskim klubovima gdje ga je čula i Edith Piaf i pozvala ga da je prati na turneji po SAD-u i Kanadi. Tako se rodilo jedno veliko, doživotno prijateljstvo; Edith ga je financijski, moralno i umjetnički pomagala, a Charles, koji je bio toliko siromašan da je kod nje morao živjeti, u svemu ju je opsluživao (bio je sobar, vozač, pijanist itd.). Posebice su se zbližili nakon što je u zrakoplovnoj nesreći tragično stradao Marcel Cerdan, slavni boksač, nepobjedivi svjetski šampion te velika i nikad prežaljena Edithina ljubav.

Buran privatni život

Početkom 50-ih godina, po povratku s američke turneje, Charles se osamostalio, počeo je sam nastupati i pjevati svoje songove, ali privatni život mu je bio poprilično neuredan. Iz vanbračne romanse s plesačicom Ariet dobio je sina Patricka koji je kao mladić poginuo, za što je kasnije Aznavour sebe krivio. Ali to je bilo i vrijeme kada je i nadahnuto skladao, a njegove su kompozicije i tekstove izvodili E. Piaf, J. Greco, Johnny Hallyday, Maurice Chevalier i drugi. Sredinom 50-ih godina drugi put se oženio s Evelyne Plessis, ali brak nije dugo trajao, jer bohemski život, svakodnevni iscrpljujući nastupi (kao i konzumacija alkohola) i komponiranje, nikako se nisu mogli uskladiti s obiteljskim obvezama. Međutim nakon što je srećom preživio tešku prometnu nesreću, Charles je odlučio promijeniti život, ostaviti se poroka i potpuno posvetiti radu.

U tomu mu je pomogla i uloga u filmu po motivima romana Herve Bazina »Glavom kroz zid« (1957.), nakon čega su zaredale brojne druge uloge. U flmskoj industriji, ali i širem gledateljstvu postao je poznat nakon što je s Linom Venturom snimio glasoviti film s ratnom tematikom »Taxi za Tobruk« (1960.). Zapravo, tom je ulogom Charles postao velikom zvijezdom francuskog filma, a jednu od najboljih uloga ostvario je u filmu Francoisa Truffauta »Pucajte na pijanistu«.

Zvijezda i boem

Pamtljive su ostale i uloge u filmovima kao što su »Vrijeme vukova« (1969.), »Limeni bubanj« (1979., po motivima romana Güntera Grassa) te »Moj pukovnik« (2006.). To je zapravo njegov posljednji film u kojem se prati dojmljiva priča iz suvremenog Pariza, ali s referencama začetim u kolonijalnom Alžiru, koje zapravo oslikavaju brojne probleme i krize novodobnog francuskog društva. Među svim filmovima, po osobnom priznanju, Charlesu je bio najdraži »Ararat« (2002.), u kojem se tematizirala povijest Armenije. Međutim mnogi su kritičari upozoravali da je zapažene uloge ostvario i u filmovima kao što su »Candy« (1968.), »Židovska veza« (1986.), »Maestro« (1990.), a mnogi se slažu da je blistao u ostvarenju Claudea Leloucha »Viva la vie«.

Kao glumac nastupao je u filmovima slavnih redatelja, ali i brojnih glumačkih veličina kao što su Robert Hossein, Gerard Depardieu, Jean Paul Belmondo, Jean Louis Trintignaut, Alain Delon itd. U vrijeme te velike filmske slave Charles se oženio sa Šveđankom, poznatim fotomodelom Ullom Thurcel s kojom je dobio kći Katju i sinove Michaela i Nicolasa.

Iako je još 1947. godine Aznavour za skladbu »J`ai bu« dobio Grand prix de la chanson, tek nakon nastupa u pariškoj Alhambri i Olympiji te Moulin Rougeu postao je priznat i poznat izvan granica Francuske, posebice u Quebecu, gdje je kasnije otkrio Lyndu Lemay, kanadsku kantautoricu kojoj je omogućio i otvorio put svjetske slave. A nakon što je u milijunskim tiražama prodao svoj čuveni song »La Mama«, postao je prava mega zvijezda. Svojim pjesmama i nastupima Aznavour je obišao čitav svijet; nema značajnije svjetske glazbene scene ili koncertne dvorane u kojoj nije pjevao. Često je znao, bez ogleda na brojne obveze, za svoju dušu (i duše svojih prijatelja) pjevati u malim pariškim lokalima, jer ga duh boemštine nikada nije napuštao. Zadnji veliki koncert održao je 17. rujna ove godine u Tokiju, gdje se našalio pred publikom rekavši: »Kažu da sam star, ali nisam, imam samo puno godina«.

Dvije godine prije toga izdao je svoj posljednji album »Encorse«, a mnogi još i danas pamte duet (izveden 2014. godine) s mladom francuskom pjevačkom zvijezdom Zaz za njen album »J`aime Paris au mois de mai«. Ali među njegove najpoznatije šansone spadaju: »Isabelle«, »Sur ma vie«, »Parte que«, »Apres l`amour«, »Que c`est Triste Venice«(autor je armenski glazbenik Sayat Nora), »La Boheme«, »Les Deux Guitares« (na romskom jeziku), a za J. Greco napisao je šansonijersku himnu »Je Hais les Dimancher« (»Mrzim nedjelju«).

Međutim dvije balade mnogima se čine biserom njegova stvaralaštva: to su »Toi et moi« i nezaboravna »Mes emmerdes« (»Moje svinjarije«), koje završavaju slavnim stihovima: »Radio sam godinama / Bez odmora / Kao muha bez glave / Trčao sam / Žedan / Uporan / Ka horizontu iluzija / Ka apstraktnom / Žrtvujući / Što je žalosno / I sebe sada optužujem / Ali i moje prijatelje, moje ljubavi, moje svinjarije / Ali kada sam s njima / Uvijek žalim za mojim prijateljima, mojim ljubavima, mojim svinjarijama«. Mnogi su ga uspoređivali s Frankom Sinatrom, ali čini mi se da ništa nije pogrešnije od takve paralele, jer po glazbenom temperamentu, senzibilitetu, karakteru i izričaju, bili su suprotnost u svemu, izuzev što su obojica jednako dobro pjevali i glumili.

Zadužio ljepotom

U dvorištu slavnog Les Invalides (gdje se čuva uspomena na velikane francuske povijesti), na posljednjem ispraćaju Charlesa Aznavoura okupila se svekolika francuska politička i kulturna elita na čelu s predsjednikom države Emmanuelom Macronom, uz kojeg su stajali i njegovi prethodnici F. Hollande i N. Sarkozy, kao i armenski predsjednik Armen Sarkisijan. U svom govoru Macron je Aznavoura nazvao simbolom Francuske i naglasio je da je njegov veliki obožavatelj. Nakon ove ceremonije Aznavour je bio pokopan u obiteljskoj grobnici, uz roditelje i sina Patricka na groblju u Montfort l`Amauryju. Ali nedavno u Erevanu u Armeniji bili su održani veliki međunarodni skup frankofonskih organizacija iz čitavog svijeta te generalna skupština frankofonih novinara, a ova značajna događanja bila su svečano zatvorena velikim gala koncertom pod otvorenim nebom i pred milijunskim auditorijem na središnjem gradskom tgu u čast i na spomen životu i stvaralaštvu nezaboravnog i neponovljivog Charlesa Aznavoura. To je bio pravi hommage čovjeku koji je ljepotom zadužio Francusku, Armeniju, ali i čitav svijet.