Sharon Tate
Urbane legende kazuju da je upravo ona bila ta koja će Polanskom predložiti da snimi »Tessu«... Sve ostalo je povijest, sublimirana u rečenici koju je izgovorila Tate: »My whole life has been decided by fate. I’ve never planned anything that’s happened to me«. I doista, život joj je odredila sudbina...
Sunday…on NBC«. To je jedan od vintage foršpana novog Tarantinova filma. Tarantina koji štuje analogni 35mm format. Tarantina koji je analogno restaurirao Leoneov klasik »Za šaku dolara«. Tarantino koji nam je obećao komad o posljednjoj zlatnoj eri filma, pokazuje nadmoć televizije.
U Hollywoodu koji je »smaller than life« i koji bez obzira na svaki teoretski diskurs, filmofilski ili nostalgični, pokazuje da je film djetinjasto carstvo čistih utopija. Totalni »playlist« našeg imaginarija kao jedini jezik s kojim je Tarantino u stanju komunicirati s 21. stoljećem, u krajnje osobnom revidiranju (holivudske) povijesti u kojoj kaskader preuzima ulogu pravednika, kako to već biva u vesternima.
Ipak, nije sve izgubljeno. Staro dobro kino još je uvijek tu, bilo kao stari dobri drive-in u kojem je lociran ofucani trailer kaskadera Cliffa Bootha u kojem on živi s psom ubojicom, ili kao stara kinodvorana u koju ulazi Sharon Tate (genijalna Margot Robbie) nakon što je Polanskom kupila raritetni primjerak Hardyjeve »Tesse«.
U tom istom kinu, ona se udobno smjestila, odjevena u bijeli komplet a la Courreges, stavivši noge na prednje sjedalo, dok promatra samu sebe u filmu »The Wrecking Crew« u kojem joj je partner bio Dean Martin. U tom filmu ona je portretirala lik njegove asistentice Freye u lovu na grofa, koji je krađom zlata izazvao svjetsku financijsku krizu.
Scena koju promatramo odnosi se na njen kung-fu okršaj s protivnicom, dok se paralelno prisjeća Brucea Leeja koji ju je uvježbavao. Za razliku od Leejeva okršaja s Boothom u kojem Tarantino minira njegov mit, transformirajući ga u njegovu nemoćnu žrtvu, Leejeva interakcija s Tate krajnje je emotivna.
Daltonovi snovi
Jer, bez obzira na svu TV agresiju koja je zaprijetila tvornici snova, Tarantinov Hollywood je »movie theatre« i »drive-in« prostor eksplozije (teh)nostalgičnog fetišizma, s projektorima koji se ne gase i svemogućim formatima filmske slike, od 4:3 do Panavisiona.
Riječ je dakle o ultimativnom filmofilmskom naoružanju, kojem je zaprijetila televizija s njenim NBC i inim kanalima kao novi horizont pop kulture. No iako je u genezi Novog Hollywooda Tate bila percipirana kao starleta svedena na čisti accessoire jednog veilkog sineasta koji se već afirmirao u Europi, prije no što je Pariz zamijenio Hollywoodom, upravo su za nju rezervirane najljepše dionice Tarantinova komada.
Ona je čisti dragulj u Tarantinovoj kruni, dok je autor promatra kako ulazi u kinodvoranu gdje osluškuje reakcije publike na svoju ulogu. Jer, autor se prema Tate odnosi s nevjerojatnim spojem empatije i divljenja.
Jezivi masakr dogodit će se nešto kasnije, tog kobnog 8. kolovoza 1969. na adresi Cielo Drivea. Bila je to imaginarna rana, neka vrsta kolektivne noćne more, koja je zauvijek promijenila Hollywood i snove svih Ricka Daltona ovog svijeta. No u Tarantinovu povijesnom revizionizmu, bilo da je riječ o onom vezanom za Drugi svjetski rat (šifra: »Nemilosrdni gadovi«) gdje Hitler umire u požaru koji su izazvale nitratne trake ili onom holivudskom (šifra: »Bilo jednom…u Hollywoodu«) gdje on spašava jednu plavokosu lutkicu i masakrira Mansonovu obitelj, uvijek je u igri autorova osobna verzija povijesti, kao neka vrsta alternativnog univerzuma u kojem je moguće mijenjati sudbine e da bi se kolektivnom imaginariju dogodio neki novi leoneovski Streetwater, koji će otvoriti vrata našim snovima. Bilo to jednom na Divljem zapadu ili u Hollywoodu. Jer, tko je bila Sharon Tate?
Urbane legende
Dok je Polanski došao u Hollywood s aurom europskog autorskog gurua koji je rajcao filmofiliju (»Nož u vodi«), Sharon Tate je u toj istoj Europi pobijedila na svom prvom natjecanju za Miss, nakon što je 1961. diplomirala na američkoj školi u Vicenzi, gdje je njen otac bio službenik u tamošnjoj vojnoj bazi.
Te iste godine dogodila joj se cameo uloga u »Barabi« Richarda Fleischera, čiji je asistent produkcije bio stanoviti tridesetineštogodišnji Carlo Pedersoli, kasnije poznatiji kao Bud Spencer. Potom se s obitelji vraća u SAD, gdje kao 19-godišnja wannabe glumica autostopira prema holivudskim studijima na isti način kao što je Sharon u Tarantinovu komadu povezla autom jednu djevojku (prisjetimo se i autostoperice Pussycat, članice Mansonove obitelji, koju će povesti Cliff).
Karijeru koju je prerano zaustavila tragična sudbina, započela je upravo u onom istom TV miljeu na koji se referira Tarantino, samo što vesterne zamjenjuju TV serije poput »Mister Ed« i »The Man from U.N.C.L.E.«, da bi joj Mark Robson ponudio ulogu u camp klasiku »Dolina lutkica«, adaptaciji istoimenog bestselera Jacqueline Susann, čiji će look dominirati na modnim pistama.
Te iste godine ukazuje se u »Balu vampira« Romana Polanskog. Urbane legende kazuju da je upravo ona bila ta koja će Polanskom predložiti da snimi »Tessu«… Sve ostalo je povijest, sublimirana u rečenici koju je izgovorila Tate: »My whole life has been decided by fate. I’ve never planned anything that’s happened to me«. I doista, život joj je odredila sudbina…
